Slika prekida
Prihvati bol i učini je lijepom
Bol te može oštetiti
Uzdrmati ti tlo pod nogama
Samo se sjeti da imaš te noge
Da su tvoje
I da će naći mirnije tlo.
Pismo majke
Ja sam majka čija djeca neće postati samostalna.
No moram ih držati u naručju
Iako mi čupaju kosu
Iako cio život piju moje mlijeko
Pa i krv kad se mlijeka zasite;
Iako mi vade zlatne zube
Ja se krezuba smijem
Dokle god su oni sretni.
Ali nikad nisu dugo sretni
Nakon što mi izvade zube
Guraju svoje ruke u moje meso
Tražeći izvor kojeg ne vide u sebi.
Zamalo dođoše i do mojeg srca
Koje kuca za njih, iako to ne shvaćaju.
U svemu što uzmu iz mene oni se guše
Ali opet, tu i tamo,
Kad nikne neki njihov cvijetak
Kad njihova pjesma kao vihor pohrli kroz moju kosu
Kad me gdjekad pomiluju
Ja se opet krezuba smijem
Dok mi svi drugi planeti govore da sam luda.
Zalupila je vratima, ali njezina je drama ostala visjeti u zraku. U zagušljivom zraku mojega podrumskog stančića u kojem više nije bilo mjesta za osjećaje. Oni koji su me preplavljivali iscurili su iz mene i stopili se s njezinim kaosom u gustu, crnu sjenu na zidu koja se zloslutno nadvijala nada mnom. Zatvorio sam oči. Osjetio sam kako me Luci liže po koljenima i nasmiješio se protiv svoje volje. Natjerao sam se da podignem teške kapke. Malo, slatko pseto gledalo me s izrazom beskrajne ljubavi kakvu nikad nisam osjetio od nje iako je i ona bila kuja. Ustao sam teških kostiju i dovukao dupe do kuhinjskog stola. Zurio sam u juhu iz vrećice koju sam krenuo jesti prije nego što je započela svađa. Njoj je bilo dosta moje letargije i neimaštine, a meni njezina otrova. Ja sam imao premalo, a ona previše. Podigao sam žlicu drhtavom rukom i zagrabio u zdjelu. No nisam se mogao natjerati da žlicu prinesem ustima. Kako dovršiti juhu koju sam počeo jesti dok je sve bilo u redu? Sad je to bila potpuno drukčija juha. Ako je naša veza gotova, zašto i juha nije isparila u zrak zajedno s njom? Izgubio sam žensku koju volim, ali ostala mi je jebena tekućina u zdjeli. Barem se ohladila, zajedno s mojom ljubavi. Znao sam da je ovoga puta zauvijek otišla. Mogao sam učiniti više, ali umorio sam se, izgorio od njene vatre. Bilo je to poput uspona na Mount Everest. Veličanstven i težak, uzbudljiv, ali ja sam se usput sledio i ostao bez noge. S batrljkom se više ne mogu penjati, planina ne podnosi slabe, pa me njezina lavina otkotrljala na samo dno. Pogledao sam u tužnu zdjelu, moju suputnicu u nevolji. Ni ona ni ja nismo znali što nam se sprema kad je draga počela s rafalom. Kako dovršiti juhu? Sve se činilo u redu kad sam je počeo jesti. Kako par kapi može promijeniti sudbinu… Sjena je rasla. Lampa je zatreperila. Otišla je i ostavila svoje demone kod mene. Možda bi mi to mogla biti izlika da se nađemo. Ja njoj vratim demone, a ona meni dostojanstvo. Luci je zalajao. Uzeo sam juhu sa stola i stavio je na pod da je on pojede. Pogledao je u zdjelu i zacvilio. Ni on nije htio jesti juhu tuge. Otišao sam do kredenca i uzeo tri tablete za spavanje. Markirat ću današnju stvarnost kad sam već pao ispit izdržljivosti. Ugasio sam sva svjetla, legao u krevet i pričekao da utješne tablete počnu djelovati. Prije nego što sam utonuo u san, vidio sam kako me Luci zabrinuto gleda.
Danas sam zaboravila nositi kožu.
Generalno gledano nije to ništa strašno – u posljednje vrijeme gotovo nitko više ne nosi kožu na svakodnevnoj bazi, postalo je suviše vruće za to. Uostalom, koža se na ovom jakom suncu lako ošteti, a novu je nemoguće nabaviti. Svi je čuvamo za posebne prilike. Ali danas i jest posebna prilika: nakon ručka s prijateljicom imam razgovor za posao u uglednoj firmi, a tu se ipak treba prezentirati u najboljem izdanju, koje svakako ne podrazumijeva ulazak u ured sa svim organima na izvol'te. Sam Bog zna koliko mi treba posao. Živim na starim zalihama već mjesec dana, izgladnjujem se… rekla bih da sam postala kost i koža, ali s obzirom na okolnosti prikladnije je reći kost i organi.