Slika prekida
Čvrst stisak ruke između njih dvoje
Netom prije nego što se zasvagda razdvoje
Odlučili su to ovjekovječiti fotografijom
Kad im je već zajednička vječnost izmakla
S lijeve strane stiska stoji on
Na slici iskaču njegove lijepe smeđe oči
U kojima pleše vrlina i tuga
Ali i pomirba sa sudbinom
Te beskrajna ljubav prema onoj koja odlazi
Želi da stisak vječno potraje
Jer kad bude gotov, gotov će bit’ i on
Njegova muževna ruka drži njezinu
Voljenu, koju je toliko puta ljubio
Spreman pustiti je
Jer iznad njegova časnog dlana
Na podlaktici stoji nečasna rana
Od uboda igle od uboda boli
Koju više neće prostirat’ na nju
Usne su mu izvijene u najtužniji osmijeh
Koji govori „puštam te jer te volim“
A ona s druge strane stiska razumije
Jer zna sve njegove osmijehe
Jer joj prožimaju tijelo
Puna je njega
A prazna snage
Stisnula je pune usne
Da joj ne drhte za fotografiju
Njezine suze mute joj vid
I bolje, jer zna
Da će mu ako ga jasno vidi
Pružiti zagrljaj
Iz kojeg se neće moći izvući
Najteže je otići iz voljenih ruku
Koje je grle kao produžeci srca
Ali guše kao okovi boli
Ona ga voli, ona ga voli
Ali ljubav nije dovoljna
Ono što se na slici ne vidi
Je maleno srce koje kuca u njoj
Srce sastavljeno od razasutih komada
Njihovih dvaju slomljenih srca
On ne zna za život u njoj
Ne zna
Jer život ne može opstati
U sjeni očeva umiranja.
Stečaj
Čekam u redu za blagajnu
Jedan za drugim daju novce
U zamjenu za pišljiv bob;
Mi smo ovce.
Volontiram i ja da me pokradu
Ponudit ću lice Starčevića…
Mora da se za ovo borio.
Je li novac izgubio vrijednost
Ili društvo?
Nule s nizom nula na računu
Biseri tek s jednom.
Ispred mene stoji mlada dama
Kupuje dvije boce vina
Ta neće ih valjda popiti sama?
Dobi je moje unuke
A ja se raznježim kad vidim mlade
Pa je pitam: „Dečko dolazi u posjet?“
Smiješim se, ali osmijeh mi zamire
U crnim rupama njenih očiju.
Uzdahne, pa kaže:
„Pijem sama dok čekam bolje dane.“
Stoički čeka da joj svane…
A meni sine – te bolje dane
Potrošili smo mi stari
I na kartici nije ostalo ništa.
