KNJIGA

Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke “Glasovne promjene”, “Srednji svijet”, “Pisma divljem Skitu”, “Café Apollinaire” i “Unutarnji neprijatelj”, knjige dramskih tekstova “Zaštićena zona” i “Noć dugih svjetala”, te “Drugom stranom”, antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne” poezije.
Za dramu “Zaštićena zona” nagrađen je prvom nagradom za ex-Yu dramatičare u Beču, a za burlesku Chick lit trećom nagradom na natječaju Marin Držić. U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Urednik je prijevodne poezije u časopisu “Poezija” HDP-a, kao i u beogradskoj Enklavi (enklava.rs), a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Između ostalog uvršten je u američku antologiju “New European Poets” (Graywolf Press), francusku “Les Poètes de la Méditerranée” (Gallimard) i britanske “World Record” i “A Hundred Years’ War” (Bloodaxe).
Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. S Mehmedom Begićem nedavno je pokrenuo regionalni serijal “Divlji detektivi” za predstavljanje hispanoameričkih pjesnika. Uz Predraga Lucića bio je jedan od urednika Biblioteke Feral Tribunea (1994-2008), a dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj. Danas je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Haagu, i u Splitu. Djeluje i kao gitarist, skladatelj i tekstopisac internacionalnog blues banda The Downsizers.
S Damirom Šodanom razgovarali smo o svim tim različitim segmentima njegovog djelovanja, o njegovom autorskom, prevodilačkom i antologičarskom radu, o brojnim poznanstvima iz svijeta knjiga i kulture, o životu i radu u Nizozemskoj, i još o mnogo toga.

Vanja Kulaš: Vaše ime zapamtila sam davnih dana s naslovnica kultnih antologija Raymonda Carvera, “Izabrane priče: Odakle zovem” i “Sabrane pjesme: Svi mi” – zbirke su to poznate kao „zeleni” i „narančasti” Carver, (Profil, 2006.). Znači, upoznala sam vas najprije kao književnog prevoditelja. Kako ste krenuli u prevođenje i što je bilo prvo, prevoditeljski rad ili vlastiti autorski tekstovi?

Damir Šodan: Moji prvi stihovi su bili zapravo tekstovi koje sam početkom srednje škole počeo pisati u Splitu za svoj novovalni rock bend, ali mi je ulogu brzo preoteo, što bi rekao Eliot, il miglior fabbro, najvještiji versifikator, skoro da bih mogao reći Bob Dylan moje generacije, naš nezaboravni drug Predrag Lucić, tako da sam se momentalno prešaltao na gitaru od koje do dandanas nisam odustao, a pisanju sam se vratio nekoliko godina kasnije za vrijeme studija u Zagrebu, čemu je presudno doprinijelo poznanstvo s Vojom Šindolićem. Naime, jednog subotnjeg jutra sredinom 80-ih na vrata moje studentske garsonijere u zagrebačkoj Sloboštini banuo je „doktor“ Šindolić, prevoditelj bitnika, pjesnik, slikar i jedan od urednika legendarnog Džuboksa. Dobro se sjećam da je nosio otmjeni američki sako i usku kravatu u kombinaciji s trapericama, skupim talijanskim čizmama i svilenim šalom. I imao je neko ekskluzivno, rekao bih Mont Blanc nalivpero. Znači, bio je otjelovljenje dendija u hipsterskom izdanju, man of the world, usto dobar prijatelj Allena Ginsberga i Lawrencea Ferlinghettija, poznanik Bukowskoga… wow… ne da sam bio impresioniran, sjećam se da sam odmah pomislio – ja želim biti kao taj lik (smijeh)! Voju je noćnim vlakom iz Beograda doveo Predrag, koji je tamo studirao kazališnu režiju, i nakon tog prvog zajedničkog višednevnog tulumarenja sa Šindolićem, praktički odmah po njegovom odlasku, počeo sam prevoditi poeziju D. H. Lawrencea i W. C. Williamsa, a ubrzo i potajice pisati poeziju, čak i haikue koje ću, nadam se, uskoro ukoričiti. „E, pa lijepo sam te sj…. za cijeli život!“, kazao mi je nedavno Vojo u telefonskom razgovoru (smijeh).
Predrag, Vojo i Zoran Lazović „Kiza“ (koji je u međuvremenu u Americi, Indiji i Nepalu studirao budizam, da bi danas vodio retreat za meditaciju na Fruškoj Gori) su 80-ih često dolazili u Zagreb na druženje, a i ja sam odlazio u Beograd kod njih na koncerte i tulume, obilazeći neizbježno i fenomenalno opskrbljene beogradske knjižare. U više navrata kada bi se naša klapa okupila u Zagrebu, znao bi nam se pridružiti i Danijel Dragojević, kojeg je Vojo dobro znao jer je za njegovu emisiju Poezija naglas već bio uradio bezbroj priloga. Često sam se pitao što je to „šjor Dane“, kako smo ga zvali, vidio u nama, ali mora da mu je prijala naša mladenačka energija, neupitna strast prema književnosti, a vjerojatno i totalna neinhibiranost koju smo furali kao dio našeg bitničkog etosa (smijeh). Negdje pred sâm kraj rata, na ljeto 1995., otišao sam u Nizozemsku i Miroslavu Mićanoviću, uredniku nakladničke kuće MD, ostavio rukopis svoje prve zbirke “Glasovne promjene”, ali također i izbor iz suvremene američke poezije, koji je ubrzo objavljen u Quorumu, gdje sam otada kontinuirano objavljivao i dvadesetak godina bio član redakcije.
Negdje na samom početku 90-ih sam u osvit rata u jednoj zagrebačkoj knjižari našao zbirku pjesama “Where Water Comes Together With Other Water” (Gdje se voda spaja s drugom vodom) Raymonda Carvera, koja me bukvalno ispalila iz cipela, pa sam je tih ratnih godina preveo na hrvatski, a objavili smo je 1996. u Biblioteci Feral Tribune, gdje sam skupa s Predragom figurirao kao urednik. Svidio mi se Carver tada strašno, nakon sve one silne borgesovske fantastike i cortázarovske pomaknutosti, njegov stvarnosni minimalizam, njegovu moć jezične redukcije koja je uvijek savršeno u funkciji priče, kao i uvjerenje da su stvari iz našeg svakodnevnog života same po sebi dovoljno neobične, produhovljene i apsolutno dostojne književne obrade, doživio sam kao svojevrsni tektonski pomak.
Negdje u to doba i Robert Altman je snimio kultne “Kratke rezove”, bazirane na motivima Carverovih priča, a slučaj je htio da u filmu glumi naš veliki generacijski glazbeni idol Tom Waits, tako da nakon toga više nikome ništa nije trebalo posebno objašnjavati. Moj prijatelj, pjesnik Drago Glamuzina, kojeg sam znao iz Quoruma, javio mi se negdje ranih dvijetisućitih, nakon što je dobio posao kao glavni urednik u Profilu, s idejom da objavimo kompletnu Carverovu poeziju i izabrane priče, na što sam ekspresno pristao, pa smo se svojski bacili na posao. Izuzetno mi je drago što i danas čujem od mnogih ljudi da su im te knjige nešto u životu značile, bilo kao autorima bilo kao čitateljima.

Vanja Kulaš: Prevođenje i uređivanje tuđe poezije, koliko je to opasno za pjesnika? Koliko u bavljenju tekstovima drugih autora, a to je kod vas često, intenzivno i cjeloživotno, osjećate manjak prostora za vlastito stvaranje? Ili je to neki optimalni balans punjenja i pražnjenja – da nema tuđih tekstova, ne bi bilo ni vaših?

Damir Šodan: Mislim da prevođenje drugih autora ne bi smjelo pjesnicima nužno predstavljati teret, dapače, držim to čak i blagotvornim jer se u suočavanju s nečijim svijetom sučeljujete i s vlastitim, samo iz drugog ugla, i često vam baš prevođenje može poslužiti poput prinudnog prizivanja u svijest nekih oblika i sadržaja koji možda isijavaju iz podsvijesti, ali nisu dovoljno osviješteni. Prevođenje je tada u stanju isprovocirati baš tu alkemijsku transformaciju iz latentnog u manifestno. Ali samo da podsjetim, pa mnogi su pjesnici i pisci bili prevoditelji, i to baš oni veliki stilisti poput prije svega Nabokova, ili pak našeg Šoljana, koji je uz Krležu vjerojatno jedan od najkompletnijih pisaca koje smo imali, budući da nema tog roda ili žanra u kojem se nije ogledao, od poezije do drame, proze, esejistike, pa čak i trivije i roto-romana. Između ostalog prevodio je Shakespearea, Lewisa Carolla, T. S. Eliota i Henryja Millera. Da i ne spominjem seminalnu “Zlatnu knjigu američke poezije”. Dakle, nije bez vraga zaslužio komemorativni tekst u uglednom britanskom Independentu.
Naravno, tu je i Slamnig čiji prijevod Puškinova “Evgenija Onjegina” je bravura par excellence. Tin Ujević je prevodio Prousta, A. B. Šimić Hamsuna, Boris Maruna Bukowskog, Nerudu i Parru, a prevoditeljske opuse Zvonimira Mrkonjića i Tonka Maroevića, da i ne spominjem. Isto tako, jedan od momentalno najcjenjenijih američkih pjesnika, ovdašnjega podrijetla, Charles Simic (kojeg sam preveo na hrvatski) poznat je i kao veliki prevoditelj, pa je tako pored nekoliko antologija srpske i jugoslavenske poezije, Amerikancima podrobnije približio Novicu Tadića i Vaska Popu, a prevodio je i našega Mihalića.
Nadalje, jedan od najvećih pisaca s ovih prostora, Danilo Kiš, bio je vrhunski književni prevoditelj s francuskoga i mađarskoga, i vrlo je ozbiljno pristupao tom poslu, gotovo podjednako posvećeno kao da radi na vlastitim djelima. Na koncu, da ne zaboravimo i Borivoja Radakovića koji je potpisao niz odličnih prijevoda, od Kerouaca do Kureishija, a nešto nemam dojam da je njegov spisateljski elan poradi te rabote na bilo koji način propatio. Na kraju krajeva, zar nije u prirodi pisaca da se protejski preobličavaju i mimikriraju kako bi istjerali sve te silne i često potpuno suprotstavljene glasove iz sebe? Mislim da je prevođenje dobar način da se ostane u igri, ili u zoni žargonom jazz muzičara, čak i kad se osobno i nema bog-zna-što za reći. Osim toga, književnost je zapravo oduvijek i bila intertekstualna (od Biblije do Shakespearovih persiflaža raznih renesansnih i antičkih predložaka) tako da su, paradoksalno, neke od zasada postmodernizma ustvari starije i od samog (pred)modernizma.

Vanja Kulaš: I nastavak prethodnog pitanja – može li poeziju uopće prevoditi netko tko i sam nije pjesnik? Nakon studija anglistike i povijesti kako ste se našli u Haagu i zaposlili na Međunarodnom sudu za ratne zločine? Kakvo je to radno mjesto? Prevoditi članke, paragrafe, alineje, kako kažete u pjesmi, i uz pravne dokumente istodobno poeziju, kako je to izvedivo? I kako biste iskazali opreku između takva dva oblika prevođenja, stručnog i umjetničkog?

Damir Šodan: Naravno da poeziju može prevoditi i netko tko nije pjesnik, mada ako je u tome uspješan, po svoj prilici mora u sebi skrivati kakvu-takvu pjesničku žicu. Ali da ne pretjerujemo, pa nije poezija neko tajno posvećeno znanje i imanje, već zapravo specifični način organiziranja teksta. Ili kako su to suho znali konstatirati poststrukturalisti – riječ je tek o jednoj vrsti „tekstualne prakse“. Evo, najbolji primjer je moj kolega Tomislav Kuzmanović, književni prevoditelj sjevernoameričkog obrazovanja, koji fenomenalno u oba smjera prevodi poeziju, čak i drži radionice književnog prevođenja, a da sam nije – bar koliko je meni poznato – pjesnik. Također, moj dobar znanac, bosanski prevoditelj Zoran Mutić, izvanredno je prevodio grčke pjesnike, a naročito Jorgosa Seferisa, čiji prijevod je svojedobno bio pravi mali književni događaj. Osim toga, tu je i moja prijateljica, poznata bosansko-hercegovačka kazališna redateljica Tanja Oručević-Miletić, koja izuzetno dobro poznaje poljsku poeziju i izvanredno prevodi poljske pjesnike, od Zbignjeva Herberta nadalje.
Što se tiče Haaga, u njemu sam se obreo tako što sam najprije u ratu počeo raditi za Ujedinjene narode, odnosno misiju UNPROFOR, budući da kao profesor engleskog jezika i povijesti više nisam mogao priuštiti ni stan od osamnaest kvadrata s kupaonicom u kojoj snijeg sipi kroz svjetlarnike, kolikogod to romantično zvučalo, pa čak ni prenamijenjenu garažu na Trešnjevci, gdje sam neko vrijeme živio. Znači, razlozi odlaska su bili prije svega egzistencijalni. Mi koji smo radili za UNPROFOR smo u jednom trenutku od izvora unutar UN-a saznali da se osniva Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju, pa sam požurio s aplikacijom za posao, i da je nisam tada poslao, možda nikad ne bih ni završio u Nizozemskoj. Što bi bilo da sam ostao u Zagrebu, mogu samo nagađati.
S obzirom na sav užas s kojim sam se tolikih godina profesionalno suočavao, bilo kroz pismeno prevođenje dokumenata, transkripte, hot-lajnove za svjedoke, bilo iz izravnih, često iscrpljujućih sesija sa žrtvama, počiniteljima i svjedocima, s ove distance imam osjećaj da me moje angažiranje oko književnosti na neki način zaštitilo od toga da potpuno ne „prolupam“ i izgubim vjeru u humanitet. Jer neka od saznanja i spoznaja koje smo u tom procesu sažvakali, gotovo da nadilaze najradikalnije horor filmove, pa je možda i dobro da šira javnost i ne zna za njih. Sjećam se da sam baš tijekom jednog zaguljenog profesionalnog razdoblja noćima i vikendima kao opsjednut prevodio “Isusovog sina”, velikog američkog majstora kratke priče Denisa Johnsona, i mogu reći da me baš „spasio!“
Što se tiče prevođenja književnosti i ostalih vrsta prevođenja, mislim da je u književnom tekstu daleko najvažnije prenijeti duh originala, dok u ostalim oblicima prevođenja morate biti nemilosrdno „precizni“, što meni iskreno baš i ne leži, jer imam tendenciju da dam „više nego što pjesma traži“ (smijeh). S druge strane, ako ste se poduhvatili književnog prevođenja, a ne možete locirati ili sondirati autorski glas, ili pogoditi registar koji morate prenijeti u ciljni jezik, onda bolje da radite nešto drugo. Tu znanje nije od presudne pomoći, jer ipak treba prije svega imati osjećaj za književni tekst, pa onda sve ostalo.

Vanja Kulaš: Je li bavljenje tekstom, vlastitim i tuđim, jedino što želite raditi, vaš ultimativni poziv? Jeste li probali/ bili prisiljeni raditi išta drugo i kakvo je bilo to iskustvo?

Damir Šodan: Budući da dolazim iz radničke obitelji, jako sam rano počeo „šljakati“, već prije punoljetstva i kao sezonski konobar u hotelskom poduzeću u Brelima kod Makarske, a bio sam i kolporter, omladinski novinar, postavljao sam s ocem električne instalacije, davao instrukcije, vodio sam skladište, vozio viljuškar, svirao gaže i radio kao nastavnik u srednjoj i osnovnoj školi, a kao prevoditelj, prevodio sam svugdje, po zatvorima, na misijama, u avionima, na sastancima s obavještajnim službama, na promocijama knjiga, pred prevrtljivim političarima i okorjelim ubojicama… ukratko, bilo je svega. I sve to dobro dođe, ako već imate potrebu da o nečemu pišete, jer imate priliku da iz prve ruke upoznate neke krajnje životne, da ne kažem „stvarnosne“ likove i situacije s kojima se radeći kao naprimjer bibliotekar ne biste imali prilike susresti.
S druge strane, sve je to, ako nemate imaginacije, nedostatno jer u literaturi valja prije svega biti uvjerljiv i znati umješno baratati jezikom, budući da je u krajnjoj instanci ipak riječ o umjetnosti zavođenja, i svatko mora svladati svoj métier. Evo, najbolje je to predočio Springsteen na Broadwayju, kad je rekao da je cijeloga života pjevao o radničkoj klasi, a da nije sastavio jedan prosječan radni dan u životu, jer je odmah počeo svirati. Ali je zato kroz dominantni lik svoga oca apsorbirao čitav jedan svijet kojemu on sam generacijski nikada i nije pripadao, ali ga je svejedno uspješno aproprirao i transformirao u umjetničke svrhe. Čini mi se da često zaboravljamo koliko je umjetnost zapravo „umjetna“, inače bi se valjda zvala „priroda i društvo“ (smijeh). Ali da zbrojim i iskreno priznam, puno je ljepše i lakše pisati negoli okopavati vinograd, nositi vreće cementa, instalirati vikendice ili tovariti kamione.

Vanja Kulaš: Prevodili ste i uređivali i naslove za neprežaljenu biblioteku Feral Tribunea. Što najživlje pamtite iz tog razdoblja?

Damir Šodan: Pamtim prije svega maratonske cjelonoćne razgovore i sjajnu zafrkanciju s Predragom Lucićem. Bili smo mladi, uvijek spremni na zajebanciju, sve je izgledalo, i ponekad doista bivalo, moguće. Pamtim i odlični francuski konjak i tompuse našeg pariškog mentora Frane Cetinića, beskonačne kolutove dima Winston cigareta, drniški pršut i vino iz viške vinarije, nestrpljivo i napeto iščekivanje da li će nam netko odgovoriti iz tabora Leonarda Cohena, kad smo naumili objaviti “Divne gubitnike”, crnobijelu naslovnicu prvog Carvera, zahtjevno uređivanje Isaiah Berlina, radost kad smo saznali da ćemo uspjeti objaviti Kiša, Johna Fantea, Ernsta Jüngera, oduševljenje Koščecovim prvim romanom, “Otok pod morem”, kao našim prvim autentičnim otkrićem, Feralov kombi u Gajevoj pun mojih drama pred premijeru “Zaštićene zone” u ZKM-u u produkciji Slobodana Šnajdera i režiji Dušana Jovanovića, beskonačno nazdravljanje Šindolićevom Ferlinghettiju, neke sjajne terevenke po stanovima nakon sajma u Frankfurtu, veliki tulum nakon haaške premijere Feralovog Cabareta, u nizozemskom stanu mojih prijatelja, bosanskih pjesnika, Hamdije Demirovića i Slobodana Blagojevića, Hasiju Borić i Mileta Stojića dok pjevaju Indexe, Ahmeda Burića koji lupa bubnjeve po loncima i poklopcima, pamtim zvuke blago raštimanih gitara, viceve, anegdote, pjesme i pošalice i smijeh, iznad svega smijeh… taj ubitačni, neobuzdani i zarazni smijeh, smijeh kojeg je Boris Pavelić u svojoj monografiji o Feralu lijepo detektirao i okarakterizirao kao smijeh slobode.

Vanja Kulaš: U izdavačkoj kući Vuković i Runjić nedugo vam je objavljena nova zbirka. Što se sve izdogađalo s vašim autorskim senzibilitetom i pjesničkom optikom od “Glasovnih promjena” do “Unutarnjeg neprijatelja”, od te 1996. do ove 2019.?

Damir Šodan: Uh, svašta se događalo sa mnom osobno, „živio sam život“, što se veli, čak i u trenucima kad se stjecao dojam da se nisam osobito ni trudio da to činim. Uglavnom, prošao sam pola svijeta, od Sjeverne i Južne Amerike do Bliskog istoka, Kine i Japana, upoznao horde svakojakih ljudi iz najrazličitijih kultura, izbrusio svoj engleski, načitao se knjiga, naslušao (i nasvirao) se muzike, uplovio u bračnu luku i naposljetku postao otac. U međuvremenu se u tom životnom kovitlanju i optika takozvanog pjesničkog subjekta promijenila, i to drastično, rekao bih, tako što sam najkraće rečeno iz jezika malo-pomalo počeo iskoračivati u svijet. Drugim riječima, zamijenio sam svijet jezika, jezikom svijeta, ako se tako može reći. I naučio se da je u poeziji metafora ipak samo sredstvo, a ne cilj, kako mi se to nekada davno mladom i nabrijanom činilo. Mislim da u prilog toj razvojnoj liniji svjedoče i naslovi zbirki. Kako veli Leonard Cohen „za mladog pjesnika su potrebne dvije esencijalne kvalitete: arogancija i ignorancija“, a ja sam u početku raspolagao jednim i drugim. No, srećom, život vas naposljetku „ispljuska“ i uskromni, što se onda mora i odraziti na poetička usmjerenja takozvanog lirskog subjekta. Jer neprilično je doći u neke godine i još uvijek biti patetično nadobudan pa misliti da bilo čemu pridonosite na epohalan način. Svijet je već dovoljno iscrpljen i uz sve veću entropizaciju, virtualizaciju i „likvidizaciju“, kako bi rekao filozof Zygmunt Bauman, teško se otrgnuti osjećaju da ne živimo na kraju vremena.

Vanja Kulaš: “Unutarnji neprijatelj” posveta je pjesnicima i vašim prijateljima, Debeljaku, Šalamunu, Isakovskom. Zatim dnevnik putovanja, druženja, čitanja, slušanja ploča. Ukratko, zbirka do vrha prepunjena humanizmom i empatijom, u isti mah kritikom novih poredaka i masmedija. Narativna, realistička poezija kao sukus svega što vam je važno?

Damir Šodan: Drago mi je da ste spomenuli empatiju i humanizam, jer mislim da živimo u razdoblju posve izokrenutih vrijednosti. U jednom, što bi Držić rekao, svijetu koji je nahvao. Kao što nam je nažalost jako dobro poznato, u regiji su se s ratom rasplamsale plemenske i šovinističke strasti na koje je potom zasjeo primitivni konzumeristički duh novokapitalizma, pa smo dospjeli u stanje rastakanja svih prosvjetiteljskih i humanističkih zasada. Ljudima danas imponiraju brutalnost, bezobzirnost, beskrupuloznost i čisto nasilje. Pod pritiskom meritokracijskog narativa gornjih slojeva, narod se sve više solidarizira s moćnicima, tiranskim i osionim tipovima i prezire slabe na koje se gleda kao na eugenički višak koji maltene zagađuje okolinu, što je dijametralno suprotno izvornim kršćanskim vrijednostima na koje se paradoksalno tako rado pozivamo. Situacija unekoliko sve više podsjeća na srednji vijek, kada su jedni bili nedodirljivi, a drugi tek porobljeni odnosno prezaduženi.
U tom smislu je ruski mistik Berđajev bio u pravu kad je najavljivao dolazak „novog srednjovjekovlja“. Jer danas nam na svakom koraku, baš kao u “Matrixu”, bešćutni i nemušti uhljebi u odijelima upitne elegancije svakodnevno peru mozak nudeći svoju potpuno iskrivljenu verziju stvarnosti kao jedinu relevantnu istinu. Naravno, riječ je o ideološkom farizejstvu i hipokriziji kojima je krajnji cilj potčinjavanje ljudi, gola moć i u konačnici neograničeno održiva vlast. Možda ovo zvuči na tragu kakve teorije zavjere, ali imam dojam da je zaista tako. Cinički um, da se poslužimo sintagmom njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, napokon je došao na svoje i više niti ne prikriva svoje prave namjere.
Mislim da bi književnost u takvim društvenim okolnostima, ako želi ostati subverzivna, kakva je na neki način oduvijek bila, trebala biti transparentnija i direktnija, ako već ne i eksplicitno angažiranija, jer u vremenu hiper-realiteta aluzivnost slobodno možemo okačiti mačku o rep sve do ponovnog dolaska nekih komodnijih vremena. U tom smislu me prije desetak godina jako zaintrigirala „stvarnosna“ poezija, pa sam sastavio i antologiju “Drugom stranom”, koja je premda ispočetka polemički prihvaćena, ipak našla svoje mjesto među čitateljstvom, a donekle je, imam osjećaj, i amnestirana u akademskom miljeu, budući da je guru naše znanstvene akribije kad je riječ o izučavanju hrvatske poezije, profesor Cvjetko Milanja, ipak naposljetku uvažio moju „metonimijsku modelativnu matricu“, koja je uostalom i mišljena kao ekstenzija njegovih – gnoseološke i semiotičke.

Vanja Kulaš: U vašim pjesmama mnogo je literarnih referenci na Joycea, Parru, bitnike… Prevodili ste puno američku poeziju, već spomenutog Carvera, pa Cohena, Bukowskog, Brautigana. Možete li nam malo ocrtati trokut Carver-Bukowski-Cohen?

Damir Šodan: Na neki način sam dijete postmoderne, pa mi intertekstualnost i citatnost dođu kao nešto prirodno, iako i to zna postati naporno ako se pretvori u najobičniji name dropping, bez iznijansiranog kontekstualiziranja. Kad već spominjete trokut Carver-Bukowski-Cohen, evo sad mi se u trenutku „prosvjetljenja“ (smijeh) čini kao da se radi o svojevrsnoj „gnostičkoj“ trijadi duše, uma i srca. Pa neka onaj tko zna opuse spomenutog trojca sam procijeni što bi mogla biti čija domena.

Vanja Kulaš: Što je sa suvremenom književnošću, i naposljetku, nizozemskom produkcijom, koji su vaši pronalasci, koje autore držite na oku? Nedavno smo na ovom portalu razgovarali s Arnonom Grunbergom, on nam je od nizozemskih prozaista preporučio Fransa Kellendonka i Connie Palmen… Molim vaše preporuke!

Damir Šodan: Pored spomenutog Grunberga čiji je roman “Blue Mondays” bio upravo izašao kad sam doselio u Nizozemsku, i pored nama već dobro znanih Ceesa Nootebooma i Harryja Mulischa, preporučio bih i svog prijatelja Guida Snela, inače profesora i prevoditelja južnoslavenske literature, čiji je duhoviti roman “Batler gospodina Lugosija” svojedobno objavila Fraktura, zatim Ilju Pfeijffera, koji živi u Genovi, a čiji roman “La Superba” je već objavio V.B.Z. U međuvremenu je Pfeijffer objavio još jednu grandioznu knjigu, “Grand Hotel Europa”, koja je u Nizozemskoj već prodana u preko 200.000 primjeraka. Uzgred, dobar dio naših prijevoda s nizozemskoga su djelo sjajnog lingvista Radovana Lučića „Lutza“, rođenog Zagrepčanina koji se kao jako mlad skrasio u Amsterdamu, da bi kojih tridesetak godina kasnije objavio prvi nizozemsko-hrvatski rječnik.
Od pjesnika bih preporučio Arjena Duinkera iz Delfta, s kojim sam se neko vrijeme družio i intervjuirao ga za “Poeziju”, te također zanimljivu pojavu sa rotterdamske scene, beat pjesnika Julesa Deeldera (1945), koji je i izvođač i nastupa s odličnim jazz bandom New Cool Collective, a poznat je i kao jedan od najvećih kolekcionara jazza na vinilu u Europi. Tu je i multikulturalni Ramsey Nasr, pjesnik, performer i redatelj, a iz starijih generacija skrenuo bih pažnju na Hansa Favereya, koji je bio suprug nedavno preminule zagrebačke pjesnikinje Lele Zečković koja je desetljećima živjela u Amsterdamu.
S globalne književne scene preporučio bih neke pisce i pjesnike za koje mislim da nisu prevođeni kod nas, a da to svakako zaslužuju. Riječ je prije svega o sjajnom britanskom esejistu i romanopiscu Geoffu Dyeru, čiji roman-diptih sazdan od dviju novela pod naslovom “Jeff in Venice/Death in Varanasi”, je pravo remek-djelo, a tu je i njegova urnebesna putopisna knjiga “Yoga for People Who Can't Be Bothered to Do It”. Također, preporučio bih sjajnog indijskog pjesnika, pisca i muzičara, Jeeta Thayila, i njegov roman “Narcopolis” o pušionicama opijuma u Bombayu 80-ih, te američkog non-fiction pisca Davida Shieldsa koji se već više od desetljeća zalaže za napuštanje romana kao odavno preživjele forme. Tu je zatim Ben Lerner, američki pisac i pjesnik, i njegov kultni roman, “Leaving Atocha Station”, te tragično preminuli iranski rocker i disident Eli Eskandarian i njegov iransko-američki beat roman “Golden Days”.
Nadalje, veliko mi je otkriće bio baskijski pisac i pjesnik Kirmen Uribe, čiji roman “Bilbao-New York-Bilbao” je rijetko originalna tvorevina, a potom i sjajni norveški pisac Tomas Espedal i njegova knjiga “Ljudi iz Bergena”, i naposljetku švedski filozof Martin Hägglund, autor hvaljene studije “This Life: Why Mortality Makes Us Free” (Pantheon Books, USA, 2019.), koju sam upravo počeo čitati. I za kraj nekoliko vrhunskih pjesnika kao što su Španjolac Leopoldo María Panero, Urugvajac Mario Benedetti, Palestinac Najwan Darwish i Sirijac Firas Sulaiman, a tu je i moj dobar znanac Brian Turner, koji je godinama bio aktivni pripadnik američke vojske u Iraku, a čiju sam knjigu “Izvoli, metak”, koja tematizira njegovo ratno iskustvo, prije par godina preveo i objavio u izdanju HDP-a. I last but not least, troje po mojem sudu najzanimljivijih postsovjetskih pjesnika, Rus Kiril Medvedev, Ukrajinac Serhij Žadan i Bjeloruskinja Valzhyna Mort.

Vanja Kulaš: Gostovali ste proljetos na riječkom festivalu Vrisak (koji organizira V.B.Z.), pa jesenas na Festivalu Svjetske književnosti (u organizaciji Frakture) slušala sam vas i na radiju, u emisiji “Metafora” Ivice Prtenjače, a sad ponovo čitam “Unutarnjeg neprijatelja” (Vuković i Runjić, 2018), uglavnom, itekako ste prisutni u Hrvatskoj. Kako vam se s prostornim odmakom, s demokratskog Zapada, čini hrvatska književna i izdavačka scena, festivali, novi naslovi, prijevodi?

Damir Šodan: Moram reći da nam je izdavaštvo još uvijek na visokom nivou, čak i za svjetske standarde. Mnogo veće i moćnije kulture nemaju toliko veliki izbor prevedenih suvremenih književnih djela iz „malih jezika“ kao mi. Možda nam je tu paradoksalno opet najbliža Srbija, s tom razlikom da je kod njih situacija teža jer izdavači uopće tako lako ne dobijaju potpore za knjige, a naše Ministarstvo kulture svojim potporama vrlo širokogrudno izlazi u susret čak i velikim nakladnicima, što je zapravo presedan. Tu situacija u nekoj mjeri donekle podsjeća na vrijeme socijalizma. Što je dobro, dodao bih bez primjese nostalgije, premda znam da će mnogi na ovo zakolutati očima. Ali rijetki su na europskoj, pa i svjetskoj sceni izdavači poput Frakture, koja je objavila tolike silne naslove iz najrazličitijih jezika i kultura, ili pak u novije vrijeme Sandorfa koji između ostalog „fura“ i filozofsku literaturu i poeziju. Naravno, tu su Meandar, Naklada Vuković-Runjić, Naklada Ljevak, VBZ, OceanMore, Litteris…
Mnogi od nakladnika koji profilom i produkcijom odskaču od prosjeka, oslanjaju se na europske fondove, što znači da su u potpunosti prikopčani na bilo vremena u kojem živimo, a tu je i veliki broj festivala i književnih smotri, te radionica i rezidencija, koje u posljednje vrijeme kao gljive niču i po rubnim dijelovima zemlje, tako da ponekad imam dojam da nam je visoka književna kultura zapravo kompenzacija i nadomjestak za izgubljenu bitku na društvenom i ekonomskom planu gdje smo nažalost posve atrofirali i retardirali. Čudno je da se ta silna potencijalna energija koju generiraju umjetnost i kultura ne mogu nikako pretočiti u društveni sektor, budući da nam je politički diskurs živa propast, ali da za utjehu parafraziram Filipa Davida – nikad ne možete dovoljno propasti da ne biste mogli potonuti još dublje (smijeh).

Vanja Kulaš: Koji vas autori vežu za Hrvatsku tj. koji bi naslovi najbolje predstavili ono što volite kod ovdašnje književnosti? Ima li naša književnost uopće nešto specifično, nešto samo svoje, odmah i jasno prepoznatljivo?

Damir Šodan: Mnoge naše suvremene autore, pogotovo pjesnike, poznajem osobno, pa ne bih nikoga posebno isticao, ali rekao bih da je u globalu jedna od centralnih „lijepih naših“ književnih tema problem pojedinca u postkomunističkom, poratnom, tranzicijskom društvu, to jest lika koji je sad već odavno izgubio vjeru u to da će neki od službenih diskursa, od historiografskog do sociološkog, ikada biti u stanju uspješno objasniti i obrazložiti osjećaj njegova mjesta u svijetu, odnosno u društvu koje je u zadnjih četvrt stoljeća doživjelo drastične, paradigmatske promjene na svim razinama. Stari autoriteti su rastočeni, a novi se nasilno nameću na krajnje neuvjerljiv i patronizirajući način, tako da se danas književnost gotovo terapeutski nameće kao autentični outlet subjektivnosti, koji gotovo da i nema alternative. U tom smislu simbolički je izvanredno pogođen naslov krucijalnog romana Roberta Perišića “Naš čovjek na terenu”, jer o tome se zapravo i radi. Inače, bulimično čitam domaću produkciju i mogu reći da za tako mali narod imamo jako puno dobrih pisaca, ali nažalost možda ne i toliko mnogo kvalitetnih javnih intelektualaca, pa se može steći dojam da književnost živi nekim svojim apartnim životom.

Vanja Kulaš: Koliko hrabrosti treba da bi se čovjek upustio u sastavljanje antologije aktualne književne produkcije, vi ste prije desetak godina uredili “Antologiju hrvatske suvremene stvarnosne poezije”. Svojoj izborničkoj i uredničkoj procjeni podvrgavate u toj riskantnoj zadaći živuće autore i vjerojatno je da će se naljutiti oni koji se u tom izboru ne nađu… Imate li u planu neki sličan poduhvat?

Damir Šodan: Ne treba baš hrabrosti za sastavljanje antologija, rekao bih, jer hrabrost je u današnje vrijeme podizati troje djece s jednom plaćom, a za slaganje antologija treba truda i upornosti, pa i ponešto arogancije i tvrdoglavosti, ali nadasve i slobodnog vremena da biste detaljno proučili materiju, kako biste u konačnici mogli izvršiti taj čin nasilnog isključenja, što bi rekao Žižek, i naposljetku izvrstiti jedne autore nauštrb drugih. U nas se sve antologije doživljavaju kanonski, pa otuda i velika ostrašćenost, pa i nesporazumi, a moja je antologija zapravo bila žanrovska, ako se to tako može kazati, jer se usredotočila na jedan način pisanja poezije ne pretpostavljajući ga drugima. Uostalom, prevodio sam samoinicijativno i dosta američkih pjesnika suprotne, dakle „jezične orijentacije“, poput Johna Ashberyja ili Donadla Revella, u prvom redu zato što sam se osvjedočio da su izuzetno kvalitetni u okviru onoga što rade.
Poznati američki prevoditelj i antologičar, Eliot Weinberger (“American Poetry Since 1950: Innovators and Outsiders)” kojeg sam svojedobno upoznao u New Yorku, prijateljski mi je savjetovao da ne radim antologije ako ne želim steći mnogo neprijatelja. Nažalost, morao sam mu saopćiti da je za njegov cijenjeni savjet već prekasno. Ali samo da dodam, nakon što provedete dane i noći isljeđujući primjerice tipa koji je hladnokrvno pobio više desetaka ljudi, uvrijeđeni ego nekog pjesnika čini vam se poput kakve cendrave naricaljke, hoću reći big deal… tako da, evo, već više godina krajnje „odvažno“ (smijeh) radim na antologiji suvremene europske poezije pod naslovom “Ima li pjesnika u Monte Carlu?”, koju će objaviti Druga priča Tomice Bajsića. Nadam se da će knjiga zaintrigirati ljubitelje poezije, budući da bi trebala donijeti niz pjesničkih glasova dosada nepoznatih našoj čitateljskoj publici.

Vanja Kulaš: Svirate gitaru u blues bendu the Downsizers, to je, recimo tako, treća razina vašeg umjetničkog djelovanja. Pričajte nam malo o svojoj glazbi, što da poslušamo, od čega da krenemo?

Damir Šodan: Moj internacionalni bend the Downsizers, čiju okosnicu čine gitarista Hrvat, pjevač Libanonac (Marc Choucair) i usnoharmonikaš Nizozemac (Jeff Bos), kojima se ponekad pridruži baltičko-skandinavska puhačka i ritam sekcija, više je zapravo derivativnog tipa, i ispočetka je mišljen kao zafrkancija, međutim pokazalo se, bez lažne skromnosti, da dosta kompetentno sviramo (smijeh). No, budući da nas baš i nema na internetu, preporučio bih ovdje radije neke nove bluz glazbenike koji održavaju tu vječnu vatru živom, ljude kao što su Toronzo Cannon iz Chicaga, izvrsni Englez, Ian Seagal, zatim sjajna finska slide gitaristica, Erja Lyytinen, koja svira kao da ju je zaposjeo duh Elmorea Jamesa, potom bračni par Suzan Tedeschi i Derek Trucks, a tu je i osebujni gitarist John Mooney, koji miješa karipske i afro ritmove s delta bluzom, kojeg sam otkrio, gdje drugo nego u New Orleansu, potom britanski pijanist, John Cleary, koji je također preselio u NOLU i svira u stilu dr. Johna, zatim pedal steel gitarist Robert Randolph, i na kraju mladi i vrlo „duševni“ australijski bend braće Teskey, koji zvuče kao moderna verzija Allman Brothersa.
Inače, virusom bluza sam se zarazio još kao pučkoškolac slušajući legendarni splitski bluz bend Otprilike ovako, kojeg je desetljećima vodio sjajni harmonikaš, pokojni Jadran Zlodre „Gobbo“, a koji i dandanas postoji, mislim već u trećoj generacijskoj inkarnaciji glazbenika vjernih toj iskonskoj umjetničkoj formi koja vas baš kao i rokenrol udara direktno u desnu polutku mozga nad kojom, kako nas je podsjećao William Burroughs, baš i nemamo neku kontrolu.

Vanja Kulaš: Kako se svih ovih godina osjećate u nizozemskoj multikulturalnosti i sveopćoj tamošnjoj oslobođenosti? I kako se živi između dva mora, dva svijeta, dva mentaliteta, između Mediterana i Sjevera?

Damir Šodan: Odlično se osjećam u Nizozemskoj, moram reći, ljudi su tolerantni, puštaju vas na miru, a ne sjećam se da sam u ovih četvrt stoljeća doživio bilo kakvu neugodnost na nacionalnoj, etničkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. S druge strane, u Splitu vas netko već na prvom kantunu saplete onako čisto preventivno (smijeh), da se puno ne umislite. Nizozemci su vrijedni i znatiželjni, veliki su praktičari, orijentirani prema materijalnoj strani života i skloni no nonsense pristupu stvarima, dok smo svi mi s prostora bivše Jugoslavije vrlo zaguljeni, okrenuti prošlosti i stalno nešto mistificiramo i dokazujemo, rekao bih, nažalost, kao pravi kompleksaši. Ako želite vidjeti kako kapitalizam izvire iz duha protestantizma, posve u skladu s teorijom Maxa Webera, slobodno dođite u Nizozemsku na tri mjeseca, i sve će vam biti jasno. Društvo je potpuno buržujsko i sekularizirano, a mnoge crkve su pretvorene u koncertne prostore, ili čak partijanerska okupljališta. Inače, ovdje se na političku djelatnost gleda kao na častan javni posao i servis društva, a ne kao na polugu za zgrtanje osobnog bogatstva.
Evo, priča mi znanac, Bosanac, taksist koji ima štand kod Parlamenta, da nema tjedna da premijer Mark Rutte malo ne zastane s njima, na brzinu popije kavu, i popriča o svakodnevnim stvarima, a često na posao dolazi velikim poštarskim biciklom. Uzgred, imao sam čast jednom prigodom na jednom međunarodnom domjenku upoznati i nizozemskog kralja koji je toliko jednostavan lik da nisam mogao vjerovati da preda mnom stoji monarh jedne tako ne baš bezazlene dinastije. Na kraju ga je odala tradicionalna drečava narančasta kravata. „Uh“, rekao je jedan moj prijatelj, „već sam mislio da je neki redikul, kad ono Willem-Alexander!“ Uzgred, kod nas je svaki činovnik najmanje pet puta arogantniji, da ne govorim o vajnim stranačkim dužnosnicima. Doduše, uza sve prednosti Holandije, moram priznati da me s godinama ipak počela nagrizati nostalgija, tako da nije isključeno da u jednom trenutku spakiramo kofere i zurück nach Kroatien, što bi rekao moj ujak, Imoćanin koji je desetljećima radio u Frankfurtu.

Vanja Kulaš: Što ćemo sljedeće s vašim potpisom čitati?

Damir Šodan: Upravo je kod Naklade Vuković & Runjić izašao prijevod posljednje knjige pjesama Leonarda Cohena, “Plamen”, a uskoro bi trebao izaći i novi posthumni Bukowski, “Oluja za žive i mrtve”, kod V.B.Z.-a. Pored spomenute antologije europske poezije dovršavam i svoju zbirku haikua “Gavran, Buda, Yamaha”, koja je nastajala u zadnjih dvadesetak godina, a s prijateljem, bosanskim pjesnikom Mehmedom Begićem, koji živi u Karibima, nedavno sam pokrenuo prevoditeljski serijal, koji smo u čast Roberta Bolaña nazvali “Divlji detektivi”, a u kojem Meša i ja predstavljamo hispanoameričke pjesnike, i to širom regije, u zagrebačkoj Poeziji (tiskano), beogradskoj Enklavi i bosanskohercegovačkom Žurnalu. Ovih dana zaokružujemo prilog o sjajnoj nikaragvanskoj pjesnikinji Giocondi Belli, jednoj velikoj dami koja je svojedobno bila aktivna pripadnica Sandinističkog pokreta, a danas živi u Los Angelesu.

Vanja Kulaš
Moderna vremena