Odlomak iz djela u nastanku
Vozili smo se kroz mrak dobrih petnaestak minuta. Nekoliko sam puta pokušao provjeriti kuda i kamo idemo preko Google Mapsa, ali uzalud. Spikerica je najavila stanicu Auzmeš. Kad smo konačno stali i kad su se otvorila vrata, maca je mirno izašla, a mi zajedno s njom.
– Sljedeća stanica: Petrice Kerempuha – čuli smo dok smo izlazili.
– Možda bih radije tamo – rekao sam.
– Ja ipak vjerujem maci.
– Apsolutno te razumijem.
Pratili smo je kroz hodnik, kroz mijazmatske mirise zagrebačke kanalizacije, ali na naše iznenađenje, nije nas dovela do stepenica koje vode na površinu, nego starih, škripavih željeznih, rešetkastih vrata koje smo jedna otvorili i našli se ispred vrata lifta. Iako smo do tog trenutka svašta već doživjeli, ipak nas je iznenadilo to što je mačka skočila, capicom pozvala lift i zatim mirno čekala. Kad je dizalo stiglo uz željezni “ding!” opet smo pratili macu, a ona je opet sama, ovaj put iz trećeg pokušaja, stisnula na koji kat idemo. Bio je osmi.
Izašli smo na nešto što mora da je bilo stubište stambene zgrade. S lijeve strane nalazilo nam se stubište koje je vodilo prema donjim katovima i troje vrata stanova, a zdesna bila su vrata koja su, čini se, vodila na balkon.
– Jebote, brijem da je ovo Galićeva zgrada. Tam’ na Martinovki.
– Jebote, brijem da si u pravu. Bio sam tamo na nekom afteru prije nekoliko godina.
– Nekoliko?
– Sedam-osam.
Maca je stala i mijaukala ispred vrata.
– Znaš ući u podzemnu koja u Zagrebu ne bi trebala postojati i pozvati lift, ali kvaka ti predstavlja problem? – Gita je prekrižila ruke na grudima.
– Ne rugaj se i zahvali joj.
– U pravu si. Hvala ti, maco.
Maca je samo piljila u nju.
– No dobro, ajmo vidjeti što se događa. Čini mi se da opet čujem muziku.
– Možda je opet neki after u pitanju.
Otvorila je vrata i maca je odmah skliznula unutra. Zaista je bio balkon na kojem se nalazio red stanova. Maca se stala grebati vrata prvog stana. Gita je pozvonila.
Vrata su se otvorila i tamo je stajala mlada djevojka u ranim dvadesetima, zelenih očiju i kratke plave kose, širokih crnih hlača s crop topom. Nekoliko malih tetovaža bilo joj je raštrkano po tijelu.
– Noćurak, pa tu si! Već smo se zabrinuli – rekla je, na što je maca samo ušetala u stan. Djevojka nas je pogledala – Aha, i vas je dofurala, ajde, uđite – cimnula je glavom i širom otvorila vrata.
Bio je to prostran, ali minimalistički uređen stan. Visoki stol nalazio se u dnevnom boravku, zajedno s ogromnim zvučnicima, laptopom i golemim ekranom. Tu je bio i kauč te mali stolić na kojem su se nalazili različiti pladnjevi.
– Aha. Ti živiš ovdje? – upitao sam je i ušao za njom.
– Pa ono, svi mi zapravo živimo u anksiolitiku.
– Koji joj to kurac znači? – prošapćem. Gita je samo odmahnula glavom.
– Poslužite se ako hoćete. Samo pazite na pakiranje, u jednom je ket pa ako pretjerate ćete izgledati kao Pachinko i Žiža tamo – pokazala je na par koji se lobotomizirano mazio na kauču.
– Uf, upala sam jednom u k-hole – rekla je Gita.
– Ma daj, ti? Ne bih nikad rekao.
– A u drugom je spid, pa ono, ljudi koji imaju potrebu još više cugati pa završi kao ekipa na balkonu – pokazala je rukom prema balkonu.
Ekipa na balkonu izležavala se na ležaljkama, činilo mi se da svatko ima pivo u rukama, ali ono što je svakako bilo sigurno da je svatko od njih bio na infuziji.
– Jesu li oni to… – započeh.
– … da da, intravenozna terapija, takozvani Myersov koktel, kadilak među lijekovima za mamurluk – odgovorila je djevojka koja si je krenula slagati lajnu koja je pak bila ljubičasta – Ovo je studentski miks, malo mrme, malo spida.
– Kiš je jednom rekao da je jedini lijek za mamurluk zapravo samoubojstvo – odgovorio sam joj.
– Tko?
– Danilo Kiš, jedan od najboljih pisaca s ovih područja.
– Joj ne, sad će krenut smarati o njegovom enciklopedizmu, erudiciji i besprijekornom stilu.
– Nikad čula – rekla je i pošmrkala lajnu – O’š i ti?
– Ti nas ne namjeravaš pitati tko smo, otkud smo ili što ovdje radimo? – Gita je prekine.
– Noćurak vas je dofurao, tako da je okej. Ne treba mu inače toliko dugo, zato sam se bila zabrinula.
– Toliko dugo da napravi što, točno?
– Pa dovede vas ovdje.
– Gdje ovdje? – ubacim se.
– Pa na ovaj after.
– Zaboravi, ajmo popričati radije s… – pogledala je prema Pachinku i Žiži – Nda, možda bolje s ovima na balkonu.
Balkon je bio dovoljno velik da na nj dvadesetak ljudi stane. U daljini vidio sam kako pepeljasti zalazak sunca pretvara Cibonin toranj u stup od tekućeg čelika, farba cijeli grad u snene, jantarne nijanse, a tamo zdesna, na istoku blizu novog dijela grada pušila se toplana, ta golema slonova u gipsu.
Na balkonu ih je bilo troje, dva momka i djevojka. Nitko nas nije doživio, sunčane naočale na glavi, piva u ruci i infuzija u venama i mnoštvo čikova u pepeljari pred njima.
– E, ekipa, sori kaj smetam… – počeo sam.
– O, prinova! – rekao je jedan od momaka ni ne pogledavši me. Nosio je široke, suviše preširoke hlače kakve su prije dvadeset godina samo nosili moroni koji su slušali nu metal, žutu trenirku i iskren osmijeh. Kosa mu je bila roza. Mrzio sam ga.
– Jebote, ti si mi odnekud poznat – rekla je iznimno mršava tamnokosa djevojka.
– Možda si mu sinoć, preksinoć ili kad god smo ovdje došli pušila za spid u Roxi – rekao je treći mladić, debeljuco u fensi košulji, na što su se on i drugi momak počeli smijati.
– Daj, fakat ste debili – cura je lagano udarali jednog od njih.
– Ej, pazi infuziju – odgovorio joj je.
– Stvarno jeste moroni – prišla im je Gita.
– Ajde, samo se zezamo. Nego, koji ste vi?
– Pa, ja sam Gita i ne znam što ovdje radim.
– A ja sam Ezra i isto nemam blage veze kaj se događa.
– Pa niš, brijemo – kaže Buco – Spika.
– Kak’ ste došli ovdje? – upitam.
– Kaj kak’ smo došli?- pita rozokosi.
– Taksijem, a vi? – upita djevojka.
– Podzemnom – suho odgovori Gita.
Svo troje se puknulo smijati, a rozokosom je čak pivo štrcnulo iz nosa.
– Podzemnom, da ziher, predobro – rekla je djevojka – Daj uzmite si pivo i joinajte nam se.
– Ma ne, tražimo nekog – povučem Gitu sa strane – Koji im kurac spominješ podzemnu? Mislit će da smo ludi.
– Kaj ih ne vidiš? Klinci su toliko sprženi da im je isti kurac kažemo li da smo došli tramvajem ili da nas je Spock teleportirao s USS Enterprisea.
– Isuse, nikad nisam znao kak se zvao Spockov, brod, iako, brijem da nikad nije on teleportirao ekpipu, nego Scotty.
– Ezra, koncentriraj se – čvrgnula me točno ispod obrve.
– Uh, jebemti, zaboravio sam koliko si precizna s tim vražjim kažiprstom – trljao sam se po sljepoočnici – Dobro, što sad?
– Idemo prošalabajzati još malo partijem i vidjeti jel’ netko možda zna što se događa.
– Misliš ‘afterom’, parti smo, čini se, propustili.
Ošinula me pogledom pa sam odlučio zašutjeti. Najednom nam iz utrobe stana, tamo otkuda dopire bas, prilazi djevojka u duksu, mrežastim čarapama s rozom šiltericom i torbicom nalik pokelopti. Nešto je mlađa od Gite i mene, ali svejedno starija od klinaca ovdje. Snima nas mobitelom, zumira i oduzmira. Nas uopće ne doživljava, oči su joj fiksirane za taj jebeni ekran. Zauzima selfie poziciju i, iako ne vidim, znam da prislanja jedan kažiprst usnama. I dalje smo u kadru.
– Jel nas mo’š prestat snimati, butro? – prasne Gita.
– Issss, ovo je tako stvarno – uslijedi cerek imbecila – Vi ste tako stvarni.
– Trip? – upita me Gita.
– Ma ne – odmahujem glavom – Samo je glupa k’o kurac.
Ova nastavlja snimati i kreveljiti se, Gita sugerira da se razdvojimo a la Scooby Doo škvadra i vidimo što možemo saznati. Prilazim stoliću gdje sjedi djevojka s vrata. Mrlje od čaše kao Venn dijagrami na površini drva, ostaci pepela kao dječja kaligrafija. Sjedam do djevojke na pod. Pruža mi limenku i kaže mi da djelujem kao da mi treba.
– Nda.Tko je ona ženska? – cimam glavom prema spodobi koja i dalje ide po stanu i snima sve, ali apsolutno sve.
– Ona? Ma neki wannabe influenser.
– Ah, influenseri – kažem zamišljeno i optijem gutljaj.
– Slutim da imaš mišljenje o njima.
– Pa da, to su celebrityji bez prijatelja i para. U ovom gradu možeš mnogo postići bez imalo mozga i kičme te s beskrajno mnogo ambicije.
– Djelmično i jesi u pravu – nasmijala se i pružila ruku da joj dodam pivo – Ti smeta ako dijelimo?
– Ni najmanje.
– Problem je što neke od tih jebenih kreatura imaju love.
– Svejedno. Nemaju ništa za reći. Pumpaju content, a nigdje ni traga ideji. Mediokriteti, sve do jednoga. Sve je to lijepo dizajnirano pakiranje bez ikakvog jebenog sadržaja.
– Ha, čuj. Prazne stvarni proizvode najviše buke, tak’ ti to ide.
– I to kaj veliš. Nego, čemu ovo to tulumarenje? Spid, cuga, sve.
– Jer ću sve više sličiti na smrt, a biti sve dalje od nje.
– Ha, dobra. Ti mogu maznuti?
– Što?
– Pa izjavu.
– Slobodno.
Malo me zapeklo što nije pitala za što bih joj maznuo tu izjavu, ali sjetio sam se da sam stariji i da je sasvim okej biti irelevantan, da, na kraju danas, nisam poseban, ma koliko to htio biti.
Onda sam se zapitao zašto bih joj uopće to ukrao? Ta ne mislim valjda opet pisati poeziju! I kad je uopće ta vražja poezija iscurila iz mene? Mora da je bilo prije posla, naprosto mora da je. Nisam mogao svu krivnju svaliti na korisničku službu; uostalom, Bukowski je šljakao u pošti. Nije niz nesposobnih urednika, suviše ambicioznih menadžerčića i sličnih japijevskih papaka mogao biti jedini razlog zašto sam prestao pisati.
Možda uopće nisu bili krivi, ma koliki imbecili bili, tko zna?
Što je s onim nizom neprospavanih noći nakon što ti je izašla zbirka, a? Toliko si se trudio svima dokazati da si mladi pjesnik, da si divlji i ekscentričan, da si pritom ispao dosadan, klišej nad klišejima kroz koji su procurili dani, a što je najgore, negdje usput si i prestao pisati.
Ali… nije to najgore što ti se moglo dogoditi, zar ne? Ne moraš biti Ezra, pjesnički glas generacije zarobljene u pukotinama. Možeš jednostavno biti Ezra. Ezra, koji se trudi biti dobrim čovjekom i ponekad mu ide, a češće ne. Ezra, koji susjedi Masumi nosi špeceraj. Ezra, koji se nasmiješi teti koja mu reže mortadelu u zmazanom supermarketu ili frajeru koji mu daje pljuge na trafici. Ezra, koji Raletu uvijek da koji euro i cigaru na istoj toj trafici.
Nikad nije bio problem što si prestao pisati.
– Što si se zamislio?
– Joj, sori. Nije bitno.
– Ajde, možeš mi reći.
– Zašto bih tebi mogao reći?
– Jer me vjerojatno više nikad nećeš vidjeti – pružila mi je limenku.
– Ima smisla – slegnuo sam ramenima i otpio gutljaj – Sjetio sam se nečega iz prošlosti.
– Ah, dobrih starih dana kad si bio mojih godina. Dječak koji je obećavao, ali je negdje krivo skrenuo putem. Jesam li u pravu? Kriste, ništa dosadnije od toga.
– Nisi daleko, moram reći, ali ne vjerujem u dobre stare dane.
– Nego?
– U to da Zagreb ima podzemnu željeznicu.
– Oh – podignula je obrve – S koje stanice ste djevojka i ti došli ovdje?
– Gita? Ma nije mi to djevojka…
– … da? Meni se čini da između vas postoji neki Mamihlapinatapai.
– Da postoji što? Čega? Que?
– To ti je izraz naroda Ognjene zemlje. Pogled između dvoje iz kojeg se jasno vidi da oboje žele da se nešto dogodi, da netko napravi prvi korak, a taj prvi korak nikako da se dogodi.
– Ne, ne, mi smo nekoć studirali…
– … ne zanima me kratka povijest nečega što nije bila ljubav. Koja stanica?
– Došli smo od Borisa Davidoviča. Ti?
– Petrice Kerempuha.
– Gdje se taj ulaz nalazi?
– Na Dolcu, ispod tržnice.
– Aha, a ostatak ovih? Otkud oni?
– Mislim da većina nije došla podzemnom ovdje.
– Zašto nisi nimalo iznenađena?
– Moguće je da je u pitanju comedown s tripa, a isto tako je moguće da nije u pitanju kolektivna halucinacija.
– Ne misliš li da bi više ljudi znalo da Zagreb ima podzemnu?
– Pa i ne baš. Ljudi ti kurca ne kuže dragi moj… e, fakat. Kako se ti zoveš?
– Ezra.
– Po Poundu?
– Da. Stari kao da je zaboravio da je lik bio fašist.
– Ali dobar pjesnik.
– Je. A ti?
– Ja sam Cicipjorica.
– Cicipjorica?
– Da. Zašto?
– Neobično ime.
.- Podzemna te dofurala, a Cicipjorica ti je neobično ime.
– Nda. Koliko si već ovdje? Spomenula si da Noćurku inače ne treba toliko dugo da nekoga dofura – osvrnuo sam se glavom oko sebe, tražeć’ Gitu i macu.
– Dan ili dva. Možda tri. Nisam ziher – oči su joj bile pikule – E, ti smeta ak’ se malo naslonim na tebe? Fura me ovaj studentski miks.
– A ono – nisam znao kako da kažem “ne”. Bila je sasvim dobra prema meni – Ajde.
– Thanks – naslonila je glavu na moje rame i lagano me obgrlila.
Šutjeli smo tako, ta neobična djevojka Cicipjorica i ja. Polako dovršavam pivo dok se čudna djevojka razlijeva po parketu i tek nešto malo po meni, tek nekoliko kapi, ali dovoljno da se primijeti i da mi bude neugodno u očima svijeta. Dolazi Gita i zastane, mrko me promatra i pije vodu iz plastične bočice.
– Pošten narod pije, a ti se tu hidratiziraš – kažem joj.
– Ti kao dobri stari Woody, a? Ti stariš, a one ostaju istih godina.
– Ma ne, samo je malo šusa pa…
– … pa si ti išao biti kavalir, je kako ne, nadasve manirlih.
– Dobro, barunice Castelli, opušteno. Nisi valjda ljubomorna?
– Ajde, ne jebi po tavanu i reci mi jesi otkrio nešto?
– I ova omladinka je ovdje došla podzemnom.
– Nemoj zezati. Otkud?
– Petrice Kerempuha. Ta je negdje kod…
– … kod Dolca, pretpostavljam.
– Tako je.
– Mora da je bilo zajebano, ipak su trenutno radovi na svima omiljenom placu.
– A gdje u gradu nisu?
– Dobro, što ćemo sad? Omladinka ti je zaspala, inače.
– Nemam blage – uzimam jastuk sa sofe i nježno ga stavljam ispod Cicipjoričine glave i ustajem – Možda da odemo dalje?
– Ma kakvi, meni se pleše.
– Na onu muziku? – cimam glavom u stranu otkud dopiru zvuci minimal housea.
– Šta fali? Nađemo se za čuku vremena?
– Ajde – sliježem ramenima.
*
Rekao bih da su me doživjeli, ali to ne bi bilo sasvim istinito. Dva prištava klinca s golemim slušalicama i crnim duksevima pred golemim blještećim ekranima u mračnoj prostoriji koja je mirisala na znoj, hormone i radikalnu nejebicu. Bjesomučno su kliktali, još su bijesnije psovali, svo vrijeme ne mičući pogled s ekrana, s virtualnog bojišta gdje bi se svako toliko iz slušalica začula pucnjava. Do svakog od njih kula Monster napitaka nalik Orthancu kibernetičkog doba. Ušao sam u prostoriju i pogledao ih, Loleka i Boleka, Pat i Mat, krvoločne Tweedledum i Tweedledee današnjice. Pozdravio sam ih no samo su me pogledali i nastavili ratovati s nekim; možda su se međusobno klali, a možda je bio u pitanju netko na mreži tko je dijelio njihov entuzijazam za crvenim očima i energetskim napitcima.
– Jeb’o ti ja mater žabarsku – dobio sam svoj odgovor kad je Lolek progovorio. Lolek je bio na kratko izbrijan, na prednjoj strani duksa jasno se ocrtavao HOS-ov bjelopoljni grb.
– Nije žabar već je Talijan – uzvrati mu Bolek. On je imao plavu zalizanu kosu, a na duksu mu se nalazila krvavocrvena Odinova runa.
– Pa kaj, i Talijani su žabari.
– Je, al’ su francuzi veći. Talijani su barem imali Mussolinija, kog su ovi imali osim Wakanda nogometnu repku?
– Da, fakat – nasmijao se – Ali lik mi stalno radi jebeni 360 no scope.
– Rekao mi je Max Butcher da je taj Cino Bambino ono fakat bio snajperist u Sarajevu.
– Daj, debilu, nisu Talijani pucali po Balijama, to su ti bili Četnici.
– Briješ da mulja?
– Kaj ja znam, jebote, opet me roknuo.
– Veli da je platio Srbima da dođe malo rokati po gradu.
– Prejebeno, buraz.
Promatram ih i ne znam što osjećam. Nije me strah, strah me bilo istih takvih momaka dok sam bio u srednjoj, momaka koji su me ganjali niz Tkalču i po Ribnjaku, momaka kojima su smetale duga kosa, šarene košulje i gitare. Momaka u spitkama i martama usred ljeta koji bi formirali nešto za što bi oni voljeli misliti da je čopor, ali je ništa više nego pomahnitalo, preplašeno krdo kojoj je jedina snaga bila brojnost, a ne lukavost ili hrabrost.
– E ček, zove me Butcher.
– Kaj, je krenuo šou program?
– Sad ću vidjeti, ej, disi Max, kakva je situacija? – čujem nekakvo mrmljanje – Evo, palim stream.
Nekoliko udaraca po tastaturi kasnije, stream se prenosi na njegov ekran. Vidimo nečiju glupu njušku kako se kesi, pretpostavljam da je to slavni Max Butcher. Iza njega vidimo stubove i napuštene hodnike, u daljini nešto nalik uredima. Kamera prelazi u prvo lice i vidim razbacane hrpe papira i stubišta i odjednom sve vidim.
Vidim mamu kako me kao malog vodi za ruku, kolege joj dobacuju iz kafića, već su na drugoj ili trećoj travarici, a uskoro će im se i ona pridružiti. U liftu smo i penjemo se visoko i onda dolazimo tamo i vidim ih. Stotine ljudi za kompjuterima i pisaćim mašinama, osjeti se dim, čuju se svađe. Njezin me kolega vodi za kompjuter i pušta mi da se igram na prastarom Macintoshu. Čovječuljak skače iz helikoptera u kolo sa slamom. Osvrćem se i promatram te ljude, djeluju mi kao najpametniji ljudi pa i ja odlučim postati jedan od njih.
Na trenutak i jesam, jedna od mojih redakcija gdje sam pisao glazbenike kritike koje nitko nije čitao,reportaže o bendovima koje tad nitko nije fermao, a sad pune Tvornicu i Boogaloo, gdje sam igrao nogomet s frendovima na praznim katovima, nalazila se u tom neboderu u kojem su se sad nalazili neki klinci.
Ekran se podijelio u više pravokutnika, u svakom ista scena: klinci, kante benzina, hrpa papira i upaljači.
– Jebote, koji vam je kurac?! – uhvatio sam jednog klinca za kragnu. Nije se ni trznuo nego me podlo promatrao, kao da je znao da koliko god htio, da mu ništa neću napraviti jer sam…
– Evo ga, još jedan od njih – kaže.
– Woke pičkica – zasmijulji se drugi.
– Jebote, zapalit će Vjesnik.
– I kaj sad? Star je, nepotreban.
Puštam ga i trčim prema izlazu stana.
– Zovi, samo zovi… – viče mi.
– … ma zovi ti koliko o’š, linija je zauzeta – uspijevam dobaciti dok mi srce lupa.
Putem srećem Gitu koja me pita što mi je, ali ne stajem da joj odgovorim nego dalje trčim. Izlazim iz stana i lift je srećom još uvijek tamo.
– Ej, jebote, šta se dešava? – trči za mnom.
Ulazim u lift i pokušavam joj objasniti što sam vidio, ali umjesto toga povučem je za sobom i ne moramo mnogo trčati prije negoli vidimo crne oblake, a zatim i plamene jezike. Dotrčavamo do Vjesnika, pada kiša, ali zgrada gori i suklja dim. Primam Gitu za ruku, ili možda ona mene. Promatramo u tišini dok auti trube i ljudi viču.
I tako plamti neboder, a noć svejedno pada.
Sven Popović rođen je 1989. u Jugoslaviji. Trenutno piše novu knjigu.
