U svakom ratu prva žrtva je nevinost
Deset godina sanjam
kako se iz rovova vraćam kući
s buketom cvijeća koji luta
dok domovi postaju kuće
U bilo kojem ratu da smo
Pevaj mi, pevaj mi tiho
Kako srećni cigani vole
Iz martovskog epitafa
Na zidu iznad kreveta
tragovima mog laka sa noktiju
oslikan je mural svega sto ostavljam
dok sudbina opet ne odradi svoje
Oni koji čuvaju tajne, putuju sporo i dugo
Njegov pasoš za onaj svijet
je ostao kod mene
onog dana kad smo gledali planine i
zarđali most nad presušenom rijekom
Ako ikad bude suđenja ovom životu,
presudu za nas
neće pisati anđeli
U rodnom gradu uvijek srijećemo samo pogrešne ljude
Nedelja treća
kako ovo ljeto propada
U našem gradu veličine filmskog seta
nema tramvaja
koji bi mogao da me udari
dok prelazim ulicu
