Uramila sam ožiljak za uspomenu
naglo oslobođeni pritisak
rasipa tijelo u paramparčad,
bez praska
šrapneli rasporene utrobe lete visoko
i padaju na sve strane svijeta
u sumrak vidiš mačku s utrobom
istisnutom na ulici
od tog prizora krećeš da pišeš
nije se rasula po svijetu kao ti
na godišnjicu njene smrti
u mraku te čeka mače kraj garaže
privijaš ga na prsa, kreće da prede
ljekovito je i pogađa ti frekvenciju srca
šalje te na prvi let avionom
prije tridesete ideš na istok
teško se sporazumijevaš sa domaćinima
biciklom kružiš oko mokrih polja riže
penješ se na Frankenštajnovu ogradu
da vidiš zmaja koji slijeće sa nebesa
za dezinfekciju gadne ogrebotine
pišeš ha-dva-o-dva na izgužvanoj salveti
uspjelo je, vidiš, dok ti apotekarka daje hidrogen
profesorica hemije govori jezikom Vijetnamaca!
bila je u pravu za formule
na mjestu ogrebotine izrastao je šrapnel
onaj što je odletio bez praska
oko njega tetoviraš obris Vijetnama
uramljuješ ožiljak za uspomenu
urokljivi mačići režu džak da izađu iz vode
sipaju boje umjesto kerozina
mjauču nebom, iscrtavaju dugu
padaju u mrak po ulicama
jedno slijeće u onu garažu
i tu se budiš da započneš dan
u kom ga srećeš
Nauka ne zna za kvantna sjećanja
Vidim te ponekad u odrazu stakla na ulici
pojaviš se niotkuda i nestaneš.
Zadrhte u meni elektroni koji su se odbijali o tvoje
dok smo mislili da nam se prsti prepliću.
U kvantnom svijetu dodir ne postoji.
Kažu, ljudsko tijelo zamijeni sve ćelije
za sedam godina.
O atomima ništa ne govore.
Milana Bojinović Zagrodzka
Milana Bojinović Zagrodzka rođena 1989. u Doboju gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studirala ekonomiju u Banjoj Luci, gdje je nastavila da živi sve do 2020. godine. Trenutno živi u Varšavi, radi odakle god stigne. Voli da piše poeziju, da roni, planinari i putuje.
