Hommage Homo sapiensu
ne oduševljavaju me podvizi
prethodnih junaka
ali i dalje veličam Homo sapiensa
što se posvađao s gravitacijom
prvi hominid koji je stao na dvije noge
sigurno je bila žena
jer trebalo je otrčati daleko od nasilnika
i dohvatiti zabranjeni plod
kažu da je mitohondrijalna Eva
starija od Adama hiljade godina
i da djevojčice brže sazrijevaju od dječaka
gledam statistike spaljenih vještica
a mene su učili da se stariji uvijek poštuje
čudna je životinja taj crno-bijeli čovjek
i jedina koja ne prestaje da vjeruje
kako je mjera svih stvari
i da joj se univerzum pokorava
još od rane renesanse
životinja drugu jede iz gladi
a čovjek drugog iz moći
čovječanstvo je kao grandiozna obitelj
u kojoj se preziru porodična okupljanja
i dalje mislim da je prelijepa majka Gea
samo je šteta što rađa kopilad.
Oda Prirodi
ja se ponekad zaljubim grešno
u lika što se nag šeta papirom
želim ga
gledam ga
sočno oplakujem
jer njegova blizina nije dovoljna
da premosti dužinu i ritam stiha
on ne postoji
a ovdje ga ima više nego mene
ruke su mu snažni talasi Sjevernog mora
oh oh
žarko želim da sam obala
te staklaste oči
zlatara bi prevarile
smij se dragi
smij se iako je tvoja priča tužna (a čija nije?)
nije on savršen
i baš me to uzbuđuje
savršenstvo je precijenjeno
u društvu koje flertuje s konzumerizmom
dodirni me glasom svojim
tvoja je moja koža
dah i krivudava stopa
jesenja kosa pamti
da vjetar ne nanosi uvijek kraj
priznajem: ja jesam Priroda
a papir ponekad zaista sve trpi.
O melanholijo što se Bosnom zoveš
izgužvana zemljo
u kojoj baš svako zna Pravi put
gdje se lopovi krste
i gdje bezbožnici bogove ne vade iz usta
seljak na polju grebe kožu
pošten čovjek od suza živi
mnogi od njih vjeruju da se znameniti preci
pod kamenom snebivaju
a zapravo – oni šute
tišina im dovoljna nevjerica
u krčmi na granici mentalnih entiteta
Kultura i Umjetnost poručuju očaj
i na vlastiti nefiskalni račun
tjeskobom časte ostale goste
nema se smisla razbijati
ono što je već rastrgano
niti vrijedi borba
u unaprijed izgubljenom ratu
dok zli dusi na Vrelu Bosne vode kolo
ja vidim da Svijet u sebi ima puno Bosne
a da Bosna u sebi ima premalo Svijeta
tanka je granica
između uzbuđenja i straha
između svih tih patriotizama i nacionalizama
tu ljude već stotine ljeta prošlost okiva
i sami se kao robovi susprežu
od trganja zahrđalih lanaca
ubiti čovjeka jednako je strašno
kao i voditi ljubav
vuk ovcu umori prije jela
samo zvijer je jede živu
čovjek se ovdje plaši nepravdi i smrti
a ni sud ni grob ne stiže da ga pokoleba.
Merima Mustafić
Merima Mustafić, rođena u Tuzli 1997. godine, je diplomirana pravnica i studentica komparativne književnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Njeni radovi su nagrađivani na književnim natječajima i objavljivani u regionalnim i međunarodnim zbirkama poezije i proze, kao što su „Valentinovo“ (Hrvatska), „Najbolja poezija sa konkursa Pisci za budućnost“ (Srbija), „Rukopisi 42“ (Srbija), „Garavi sokak“ (Srbija), „Zbornik savremene poezije“ (Srbija), „Zbornik čuvara tradicije“ (Srbija), „Simfonija duša“ (BiH), „Crtice na bosanskom jeziku“ (BiH), „Luka osjećaja“ (BiH), „Ptice od papira“ (BiH) i dr., te književnim časopisima i portalima. Prva zbirka literarnih radova „Duše moje vrt“ objavljena je 2016. godine.
