Žene poput mene su nekad palili na lomači,
one su umrle da bih ja sad bila sama.
Biram i sanjam i
trčim i uzimam.
Ja nisam dužna, nisam kriva,
i mene ne čekaju.
Mene, ipak, progone.
Duhovi, datumi, slučajnosti i ljubavi.
Lanci od laži na nogama,
mrvice od propalih susreta u džepovima.
Istina je na popustu u prodavnici tajni.
Kad me nateraš da pričam
Nemam nameru da bolim bez boli
nemam nameru da kradem od sebe
Nemam nameru da odem nesrećna
nemam nameru da čekam
Nemam nameru da gledam tvoja
jutra bez smisla
noći bez kraja
reči bez sećanja
dodire
u rukavicama
preko tajni
između dve ljubavi
između dva susreta sa sobom.
Nemam nameru da te volim
pre nego što –
posle nego kad
postane nevažno.
102 i muzika sa radija
Zakopčaću i ovaj kofer,
promijeniću i ovu adresu.
Vjerovaću da se nosimo
između uzdaha i riječi,
da se podsjećamo subote
između svetog i tajnog
Spakovaću rad i ljubav
u najsrećniju godinu tvog života,
kad sam te napustila,
a nikad ti više nisam vjerovala.
Pred kraj decembra
Puštam vrijeme da teče,
puštam nas da stanemo.
Ne dam da se promijenimo,
ne dam sebi da ostanem ista.
Ostavljam tragove
krijem, brišem, prepravljam,
prekrajam, pišem ispočetka.
Danas ću da te volim
pola od onog koliko sam te juče poštovala.
Sjutra ću da te ostavim
srećnijeg nego što sam te našla.
Preksjutra ću da zaboravim
što nikad ništa nije bilo moje.
Dovoljno smo ostarili
da bar nešto mogu da zovem naše
koliko mi dozvoli savjest,
koliko mi oproste slobodu,
poglede i važne intonacije.
Ksenija Vukčević
Izbor poezije iz neobjavljenog rukopisa “More na plafonu“
