U svakom ratu prva žrtva je nevinost
Deset godina sanjam
kako se iz rovova vraćam kući
s buketom cvijeća koji luta
dok domovi postaju kuće
Žene poput mene su nekad palili na lomači,
one su umrle da bih ja sad bila sama.
Biram i sanjam i
trčim i uzimam.
Ja nisam dužna, nisam kriva,
i mene ne čekaju.
Mene, ipak, progone.
Duhovi, datumi, slučajnosti i ljubavi.
Lanci od laži na nogama,
mrvice od propalih susreta u džepovima.
Istina je na popustu u prodavnici tajni.
Sok od zove
Suze i šminka i
kraj ljeta pod jezikom.
Između dva napada panike
i hiljadu oblika jednog smisla,
zaboravila me je.