VII.
hodati uz vodu
hodati dok noge mogu
hodati kad sjene odu
trčati uz more
trčati koliko te krila nose
trčati kada su noge bose
plivati niz struju
plivati protiv struje
plivati uz struju
sve na jedno dođe
struja ima svoj ritam
neznan onom koji skita
hoda
trči
pliva
struje strune morske
struje niti riječne
struje staze mliječne
svemir ima ritam
svemir se svojim stazama kreće
svemir ne poznaje prvo drugo treće
bezbrojan bezbojan beskrajan
u nebrojivim bojama beskraja
XLII.
nitko nije čuo kada razbila se maska
lice sastavljeno od komadića pamćenja
rasulo se na prsa ogoljena od vremena
sastavljali su dijelove, krpali rupe sjećanja
maska se nije dala ponovo sastati i sastaviti
da bude kakva je bila u ljeta prošla kad sunce
čuvalo ju je na mjestu, na tijelu
tijelo je promijenilo maske i maske, vremena i vremena
prilagođava se svakoj kao da je baš ta ona koja mu odgovara
koja će ga dovesti do izraza pravog i točnog
baš svaka maska bila je ona koja treba biti
kad je njezin čas da bude
nove i novije doći će sutra i prekosutra
maske su zamjena za lice strašno
maske su nošene šarenom maštom
lice je bolno, lice spava
potreban mu je pokrov i postelja plava
XLIX.
stakleni mostovi obale od papira
kada krenem preko shvatim da se vrtim
unutra se kreće satni mehanizam
zahrđao paučinast dio mene
koji više ne broji vrijeme
gužvam papir lomim staklo
gdje napuklo je bilo gdje slova nisu stala
prostora nema za pjesme o padu
izgubljeni dani pletu se u proste rečenice
u jednostavne dijagnoze i crtice kratke
kako ispjevati sebe bez sebe
u koji stih stane užas i bezumlje
dati oblik svome mraku
ne ide bez svjetla iz daljine
svjetla koje mami svjetla koje zove
iz svake minute koja vrišti da je uzmeš
da iscijediš prošlost i baciš kao krpu
oprano lice gleda prema gore
ispod su velike vode
ako treba i preko stakla do papira
da ostane zapis na obali koja more dira
Anita Milićević
Iz neobjavljene zbirke “Zbrojevi vremena“
