DRUGA SESTRA
Dobro je imati sestru. Sestra cvate rano,
prije biljaka, prije mjeseca
i pernatih životinja.
Ona je prvo nebožansko svjetlo pod krovom,
jasna žarulja, ravna i dobra ploča
stola za blagovanje.
I kad me upitaju za porodicu
sve je lako objasniti
osim tog zlatnog praha, koji sipi
iz lijepog noćurka negdje u svemiru.
Lijep cvijet koji je nekoć imao ulogu žarulje,
ali s vremenom svrhe se predaju.
Sestra je sličnost prstiju,
razmak među očima mjera je sreće,
ukratko, sestra je nešto vrlo jednostavno,
tetrapak crnog mlijeka.
I osobito, čaša koja se prevrne
sa stola za blagovanje
a nužno je i zataknuti noćurak, iza uha.
Dobro je biti druga sestra.
Nepismena prelazi zelenim flomasterom
preko rukopisa školske zadaće,
siše vitice mlade abecede
i vidi da je u stabljici kojom se penje u pup
netko već sagradio krhke ali korisne stube.
Druga sestra spava u koritu, pije iz korita
i u korito nazuva stopalo.
Jednom kad se stabljike razdvoje u dva
gromoglasna stabla, druga će sestra zdvajati
i gledati u mjesec kao vuk.
Druga sestra je malo vuk,
malo vašar dragocjenosti. Ne pušta,
čuva.
SCHUBERT
Samoća je legitimno stanje, prvi je izustio Schubert
i lupio pečat u moju knjižicu,
dok su mi koljena bila još srebrna.
Rumen je kapala iz čvrsto sklopljenog pupa u stih
koji je postao rozi i prelio se po večernjem nebu.
Baka je ugasila televizor
i na pramcu opsjednute misli
odvezla sam se nasred dvorišta
ususret svom srcu koje je plamtjelo
kao na svetim sličicama.
Po nebu su plovile plave kokoši,
koje će uskoro prhnuti u san.
U svečanu dvoranu straha ušao je Schubert
noseći samo svoje ime na čelu
i jedan grozd glazbe
koji sam polako zobala.
U redu, to je grozd. To je slog,
nešto vertikalno,
a pod zemljom sijeva
i zlati ukopane plodove.
Zakopala sam zelene plodove u bakinom vrtu
u kojem je mirisala rijeka, iza nasipa.
Ti plodovi – moje ruke, stopala, uši, oči
– bili su, napokon, neljudski.
STARENJE
Svijet u kojem stanujem ostario je preko noći
i sad kroči dvorištem u tijelu smeđe tople koke
koja se zaoblila i nakostriješila, zima joj je.
Svijet moje kćeri zelen je dlan koji se uzdiže
i široko diše, draga moja svjetlucava planino
puna noćnog mrijesta.
Moj je mjesec ostario i raspucan,
u njegovu se koritu za životinje sliježe
kokodakanje i smeđa pomisao.
Pokatkad, onda kad još uzmem oblik čovjeka,
zamirišem crnom kavom i pečenim makom.
Ali nadire konjica mladog mjeseca
u širokoj planktonskoj večeri, ulazi u runo šume
i izlazi krcata bjelinom,
temperaturom voća i krilaca.
Mi koke se nježno naklonimo
i s komadićem suhe mjesečeve korice
odgegamo niz stazu, kao ljubav
koja iznutra žeže stablo,
kost, mineral, bilježnicu.
Ana Brnardić, iz zbirke pesama Vuk i breza, Hena com, Zagreb, 2019
