Mandarancini
osamdesetih smo
posadili titove mandarine
sa otoka vange u naš vrt
devedesetih se njegov portret
zajedno s knjigama na ćirilici
razglednicama iz jugoslavije
i fotografijama školskih prijatelja
preko noći izbrisanih iz naših života
preselio iz dnevne sobe u ormar
iz ormara u konobu
konobe u ostavu
promatrao nas je sad bivši život
kroz naočale i osmijeh
sa najudaljenije police
pod koju smo odlagali kašete
kilogram za kolače
četiri za džem
jedna za mandarancine
brojala je savjest
gdje su se nastanili
jesu li našli nove simpatije
sjećaju li se
kucalo je sve glasnije
ispod debelog sloja prašine
iz ostavine utrobe
Kad zatvorim oči vidim modro
do plaže svakog dana
pet uzbrdica tri nizbrdice
makadamom šutiram kamenje
u automobilske gume
prašina se uvlači u uši oči kosu
odbacujem odjeću šugaman i ravno u more
fabio nosi noninu ležaljku i suncobran
vidi se iz daljine kao svjetionik
moje grudi još nisu narasle
prošla bih za dječaka
ali on me primjećuje
nemušti jezik u službi je ljeta
lomi se prilagođava
kao kosa pod težinom soli
parlo inglese e italiano
tata kaže djeca ne nose brigu na leđima
ali nije tako
odrastanje je bolest koja se uvukla u nas
kao u đurđino tijelo dijagnoza
šapuću nonići u hladu
uz bevandu i karte
noga joj je teška poput maslinovog debla
i prošarana žilama pritokama
ne smije na more
po cijele dane leži pod ventilatorom
mi je posjećujemo u večernjim satima
mame šalju kolače i voće
fabijeva bezbrižnost ne zna za dijagnoze
hrli na narančastu bovu
izranja poput mandarine iz vode
dugo se dobacujemo loptom
skačemo za njom
voda nam ulazi u usta i nos
izlazi u obliku smijeha
nećemo priznati jedna drugoj
u fabija smo sve zaljubljene
on odiše lakoćom i izobiljem
u nas se već uvukao nagovještaj sjeta
nije samo đurđa
fabio priča o bejzbolu i gradovima
roditelji ga voze kud poželi
ne mora svakog dana
nositi tešku torbu na trening
a ja odlazim s plaže ranije nego drugi
tri nizbrdice jedna uzbrdica
poslije do kuće još dvije i dvije
fabio skuplja noninu ležaljku i suncobran
od njegovog pogleda moje male grudi se šilje
pred rastanak mi pruža loptu
ispisano ime i broj telefona
ci vediamo la prossima estate
međunarodni su pozivi skupi
i ne znam što bih rekla
naginje se da me poljubi
moje se prijateljice hihoću i bježe
kosa nam se pretvorila u grane
prezrele smokve ljeto je na izdisaju
ne znam da je takvih bezbrižnih
još za prsta jedne ruke
dok drugdje započinje život
rana je jesen u primorskim gradovima najtužnija
čekajući ljeto još 280 puta
pogledom tražim suncobran
i njega nema
i ono dolazi
iz daljine mi maše nona
sto bene grazie
fabio ti abbraccia
ovog je ljeta otišao
na talijansku rivijeru
i naša je đurđa otplovila ka svom svjetioniku
Centrifuga
neke trenutke
jednostavno znaš
zauvijek ćeš pamtiti
recimo ovaj
prevrćem očima na zauvijek
mada srce izdaje iz grudnog koša
a ti već iščezavaš
u oblacima u koje padam
ležeći kraj korane
prejela sam se kupina
škaklja me trava
uvlači se u ušne školjke
voda se kotrlja preko kamenja klokoće
zmija presijeca cestu
seljak je stiže teškom čizmom
rukama drži vile
krvav trag vijuga asfaltom
dok pretrčavamo petlju na austrijskoj autocesti veki i ja
u rukama nosimo lampione smijemo se
nebo se crveni kao nova godina
vozači trube dovikuju
asfalt se topi pod kotačima
mog modrog ponija
pletenica prkosi vjetru
tek naslućujem što znači sloboda
nitko me ne može uhvatiti
koljena su mi puna padova
koža se žari od koprive
sirene i nebo prelijeću avioni
perin tata na vrhu krova popravlja antenu
viče ne bojte se dico
i ne bojimo se
vuče nas prezreo miris murve
jedemo sve dok nam ne pozli
crni plodovi kao srce ugljena
piješ ga kad pokvariš stomak
prvak sam u sjedenju na tanašnom vrhu
tako što dugo zaustavljam dah
da ne remeti ravnotežu
kao na plaži kad zaranjam
svjetionik preda mnom
gola pijanom moru ne pružam otpor
svjetlooki ljudi se bolje zabavljaju
dok sunce pali kosu
u klubu pod disko kuglom
kujem plan
prethodno sam strusila
duplu votka višnju
reći ću sve
napolju miriše kiša perzeja
ali on se na šanku stišće uz pjevačicu benda
od ljubavi se rušim
ravno u kamenolom
poslije će ona to opjevati
mrtvi idoli su najgori šapućeš
prolama se slutnja iz vedrog neba
pucketa miris kave u staroj kući
netom pržena
provlači se kroz nosnice
ravno u žile
baka vrti mlinac
škljocaju okoštali zglobovi
cvrče poput vrelih kavnih zrna
djedova lula se ukrivila
odzvanja smijeh zidovima
sad tamo samuje jeka
soundtrack života
mogla bih ovako u nedogled
neke trenutke ćeš pamtiti
zauvijek je samo treptaj
Snježana Vračar Mihelač
Snježana Vračar Mihelač rođena je u Puli. Piše poeziju i kratku prozu. Objavljivala je u regionalnim časopisima, internetskim portalima i neovisnim zinovima (Enklava, Fantom slobode, Strane, Afirmator, Život, Porkulum, Paralele, Libartes, ARS, Balkanski književni glasnik, Monstruma…), elektronskom zborniku Bludni stih i dvojezičnom zborniku Biće bolje / Bo že. Pohađala je literarne radionice koje je vodila Lidija Dimkovska i radionice pisanja pod mentorstvom pjesnikinje Anje Golob. Rukopis Visoke vode je pohvaljen od strane Prosudbenog povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais za 2019. godinu. U sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča, a ista je dobila i zlatno priznanje 42. Državnog susreta manjinskih pjesnika i spisatelja Sosed tvojega brega 2020. Živi i radi u Ljubljani.
