Virusna tjeskoba
Tjeskobu zalijevam vinom,
no umjesto da se utopi, ona klija i klija—
Osjećam kako se njene bršljanolike grane obavijaju oko mog grla i izlaze iz mojih usta u predivnim
bojama nimalo nalik
Strahu
Bijesu
Mentalnoj blokadi
Noćnim morama
Nesanici.
Tjeskobu režem škarama s okusom viskija
ali škare su tupe i ne žele rezati,
tek rezbare divne ukrase po mojoj nepomičnosti.
Opkoljena sam rešetkama vlastitog uma i ne mogu se probiti van,
kao mrtav kokošji fetus, čekam da me netko razbije i baci na vruće ulje
da me proždere halapljivom slašću dok ja više ne postojim.
Ne mogu se pomaknuti s mjesta,
utapam se podno vodopada vlastitih misli,
u mome jeziku više ne postoje zarezi, samo točke.
Iz mene ne izlazi niti jedan stih i ne mogu se ni napiti
Ne mogu ni spavati
Ne mogu ni pisati
Ne mogu disati
Ne mogu se probuditi iz slobodnog pada mrtvačkim trzajem prije sna
na mjestu gdje se besmislena stvarnost sljubljuje s mojom uspavanom čežnjom
rasplivanoj u onome vinu s početka stihova.
Pčela
U moru sam djevojaka poželjela biti drvo kako bih svojim granama mogla
sezati do neba i dati dom
izgubljenim lastavicama,
no umjesto grana imam ruke u čijim dlanovima pozorno promatram zrno sezama čekajući da proklija u nešto veće
bez ideje što učiniti s njim nakon toga.
I tako čekajući na prozoru me već danima posjećuje miris malenog ružmarina,
svoje listove polagano sipa
pod moje bose noge,
tužno kao da plače za nekim
nestalim morem.
Saksonija more nema pa sam u moru djevojaka poželjela biti pčela
zaboravivši da nikada nisam znala kako točno prepoznati cvijet.
Ljeto
(Jeka ljeta)
Ljuštim odumrlu kožu sa svojih ramena,
ostaci ljeta postaju pahuljice, nova koža pokušava udahnuti ispod starih slojeva
nastalih poljupcima skandinavskog sunca.
(S ramena nježno gulim ostatke skandinavskog sunca,
moja potamnjela koža želi disati.)
Život nije prekratak,
mi smo ti koji zaboravljamo sve prazne sate i sažimamo beskonačnost
čekanja u prstohvat soli nastale od osušenih suza prošlosti.
(Okus prošlosti na usnama podsjeća na pustopoljine izgubljenih dana,
nebitnost otegnutih sati uvjerava nas u kratkotrajnost života.)
Ne sjećam se onoga čega sam se sjećala prije postojanja sadašnjosti,
ne znam tko sam postala ni tko sam točno bila jer u tuđim očima vidim toliko svojih lica
u čijim se bljeskovima ne prepoznajem.
(Ne prepoznajem se u tuđim sjećanjima prije vremena
u kojemu sam postala ono što više nisam.)
Nedovršeni razgovori, duge noći i urlikanje vjetra perforacije su na cipelama moga srca,
stvaraju šum i ako ga poslušam bolje
čujem plavetnilo mora, nokturno, možda i padanje latica na pokislim ulicama proljeća.
(U mojoj je praznini samo šum nalik na plavetnilo mora,
sakura zagrebačkih uspomena i ogrlica od perla neizgovorenih riječi.)
Moji su gradovi bili od šećera i tope se pod kišom preispitivanja.
U svom se domu osjećam kao figura na ploči i znam svaki svoj pokret unaprijed, sudaram se sa zidovima,
bježim od duhova i pokušavam naći čarobni portal do
ljepljivih prstiju od sladoleda i slatkog
san usnulog između djeda i bake na oblaku nestalog djetinjstva.
(Staze do mojih gradova više ne postoje, sve je samo prazna ploča čija polja predobro znam,
sjećanja na duhove djetinjstva svejedno me tjeraju u bijeg.)
Boli me cijelo tijelo od sažimanja u malene kutijice u koje me trpaju s osmjesima i dobrim namjerama,
nemam što za reći pa pružam ruke prema nebu,
kažu da se sprema oluja,
na horizontu se rasteže duga čije sve boje nikada ne vidim ali se ponadam da nije prekasno da napokon
postanem dječak.
(Ruke dižem prema olujnom nebu nadajući se da ću se osloboditi same sebe.)
Moje je mjesto u ovom gradu samo nestalna sjena.
Prolazeći ulicama vidim prošlost kako se smješka i pokušava me uloviti
svojim otrovnim kukama.
Svaki razgovor s njom agresivno je ubojstvo sreće sadašnjosti.
(Nasmiješena me prošlost tjera iz sadašnjosti i pod nogama mi nestaje tlo.)
Vidim samu sebe desetljećima udaljenu,
ceste izgledaju isto, ali je moj osmijeh širi jer još ne znam
da je svaki duboki udah samo još jedan korak do neminovnog propadanja.
(Svejedno pokušavam pobjeći bez daha jer znam da ću disanjem
samo brže doći do kraja postojanja.)
Vedrana Pavlak
