Kost crne mačke
svakodnevni protest nekad završi
na jednom od gradskih krovova
gdje se skrijemo kao teroristi
i koncentrisano nišanimo lica
na bioskopskom platnu
tu se ušuškamo kao sekta
i obožavamo celuloidnog boga
jednog od onih
što nas uče da nam vrijeme ne pripada
ali da mu gazde možemo biti
kao mački
što s obližnjeg prozora
posmatra gomilu gdje je svako
osvojio svoju stolicu
simbolički tron
za tihe lenjivce
koji suzdržavanjem od riječi i pokreta
postaju monasi budućnosti
i sate svoje službe broje
u slikama
što se pred njima smjenjuju
kao tvoje pred mojim očima
vidjela sam te sinoć
tamo
nad zastavom sedme umjetnosti
nad užarenim pločama bijelog grada
gdje se san razbija
na milione umornih službenica
što zatvaraju šaltere kapaka
bez pozdrava
uz naplaćenu taksu
dok ti plešeš
iznad platnenog portala ka svijetu susreta
visoko, u sazvežđu pravde
kao turista
baš onako
kako nikada ne igraš
kad pređemo granice
npr. zemlje strasti i Gernike
nego ćutke i mirno posmatraš
razigrane noge
što ritmično izviruju
ispod španske haljine
nju poslije rasparaš
da skrojiš jednu od pjesama
o meni
koje nikada to nisu
i zato su dobre
kao svakodnevne protestne šetnje
po unutrašnjim ulicama
putem u vječitoj izgradnji
i bez prečica
život je šegrt umjetnosti
podvaljuje nam momente
lošeg kroja ili materijala
u kojima iziritirane kože
šetamo protiv rasprodaja
što ih sami oglašavamo
a ti plešeš
nad filmom koji si
previše puta gledao
i više se ne nadaš
drugačijem završetku
ali nešto se promijenilo
u tvojim očima
projektori oslobađaju
novo svjetlo
ono ne tuče, spušta se
lagano, kao tvoja stopala
u ujednačenom taktu
po nebu iznad kranova
što grade još jednu
vavilonsku kulu
nimalo impozantnu
prostu
u svojoj ponavljanoj ružnoći
sličnu onoj
na praznim trgovima
sa kojih su pobjegle
i klupe i cvijeće
i sve što bi moglo da znači
mirovanje
a time i mjesto susreta
poviše svega mrdaš kukovima
onako kako pomjeraš i uglove usana
kad ja igram
u bilo kojoj ženi
što je posmatraš
dok se ljuja
na podijumu
na tebi
na ulicama
našim, i drugim
duž kojih šetam
svakog dana
kroz sebe
i kucam redom
na vrata i prozore
stanarima se obraćam
replikama iz filmova
iz snova
i pjesama
ponekad citiram majku
kažem ustajte, stigao je!
bude se umorni, ili mamurni,
mnogi se stvarno i ne probude
nervozni preskaču kafu
da ne zakasne
pod bič kapitalizma
mršte se kad im na
ko je to stigao,
zašto nas budiš?
kažem novi dan!
i osjetim kako je ponekad
utješno biti
neposlušna građanka
dok ti i dalje plešeš
iznad velikih očekivanja
a film se nastavlja
o svima onima koji ne biraju
kad će se završiti
zato svakodnevno šetam
pod parolom
cilj je samo sredstvo
kao propovijednik dokolice
posvećenik posmatranja i dosade
kao terorista-disident
bez organizacije i oružja
osim ćutanja i riječi
kojima pucam na digitrone
u lijevom džepu
skoro svake košulje
pa bilježim izještaje o stradalima
ispunjavam svoju
jedinu dužnost
dok plešeš
nad mojim privatnim bioskopom
i crnom mačkom vremena
koju pokušavam da zadržim
u krilu
ali njeno glatko krzno
vibrirajući već izmiče
pod prstima
a ti se na to smiješiš
kao onaj što zna
koji film neću gledati
zove se pjesma o tebi
uvažavam ti prećutne zahtjeve
puštam da mi padne vlada –
ja sam idealna predsjednica zemlje
opštepriznate
koja ne postoji
i za leđima skrivam
kost crne mačke
Marija Dragnić
Iz ciklusa Kost crne mačke (narodne pjesme)
