Tri godine, tri jebene godine. Ne zvuči puno, na papiru je to ništa, ali u životu je mnogo, sve se promijeni i izvrne, sve se pomakne i više se nikada ne vrati na svoje mjesto. Dani su spori, godine lete, to je stara, prastara istina.
Monika ulazi u autobus za Graz i misli o tome kako je njezina zadnja značajna vožnja autobusom bila prije tri godine kad je s Lukom išla u Zadar, misli o tome koliko su stvari danas drugačije nego što su onda bile i kako joj se život raspliće u nekom smjeru koji je logičan i razumljiv dok se zbiva, ali ako ga pokušaš predvidjeti unaprijed nemaš baš nikakvih izgleda. Dosta porazna spoznaja za control freaka.
Vožnja autobusom prije tri godine nije bila sudbinska, ali je bila značajna i Monika je se jako dobro sjeća. Sjeća se Luke, serpentina, sjeća se kako su svi putnici u strahu zašutjeli. Pokuša se sjetiti koje je kasete imala sa sobom u autobusu, ali ne uspijeva. Čudno, vjerovala je da svaki trenutak u životu veže uz neku muziku, ali sada na konkretnom primjeru shvaća da nije baš sasvim tako, očito postoji još važnih trenutaka kojima ne pamti stvarni soundtrack, možda ga je nekima i naknadno upisala. Kao, toj bi sceni baš sjajno pristajala ova pjesma.. Kako se ne može sjetiti što je tada slušala? Muči je to. Znači li da joj glazba ipak ne znači onoliko koliko misli da joj znači? Laže li samu sebe?
Razmišlja o tome dok ulazi u bus i ogledava ljude koji, baš poput nje, idu u Graz na koncert Lou Reeda. Daleko je najmlađa od svih i, koliko vidi na prvi pogled, možda i jedina koja putuje sama, bez para ili bez grupe, bez ekipe.
Pronalazi slobodno mjesto u dnu autobusa, a pored nje uskoro sjeda neki stariji tip, mogao bi biti star kao njezin pokojni otac. Pristojno je pita je li slobodno, ona odgovori da je i okrene se prema prozoru želeći i na taj način pokazati da joj nije do komunikacije.
I ovo će biti važna vožnja, predosjeća Monika i jedva čeka da autobus krene jer iz nekog sitnog praznovjerja ne želi staviti slušalice i pustiti glazbu prije nego što motor ne zabrenči i kotači se ne počnu okretati. U ruci polako premeće crni, sjajni Phillips mp3 player na kojem je pohranjeno golemih 512 megabajta glazbe, već razmišlja koji će si album s njega prvo pustiti i sasvim je sigurna da će se u budućnosti sjećati što je slušala na tom putu. Potrudit će se da upamti.
* * *
Put do Graza je kratak, glup i bezvezan. Nema tu ničega posebnog što bi čovjek mogao vidjeti, ničega što bi ga iznenadilo, čak ni ničega što bi ga prestrašilo kao što su na onom davnom putovanju bile serpentine. Cesta je autocesta, kroz prozor autobusa se vidi jednoličan sivi potez suprotnog prometnog traka, a iza njega zelena idila, poneka kućica, poneka crkvica, poneki šoping centar, ponegdje krava ili ovca, konj vrlo rijetko. Nemoguće je uživati u tom putu, on je stvarno puki, banalni spoj između dvije točke, ali i u takvome ima ljepote, manjak izvanjskih senzacija pomaže da se okreneš prema sebi, unutra. S druge strane, ipak je to put, ipak si u pokretu, bržem nego što bi ikad mogao biti samo snagom vlastitih mišića, pa iako te uljuljka prividna sigurnost autobusnog sjedala i predvidljiva monotonija ceste, isto tako ti ne dozvoljava da ponireš previše duboko jer ma kako mala bila šansa da ćeš uočiti neki prizor koji će ti privući pozornost, ona ipak postoji, a dokle god postoji, ona mora biti dio jednadžbe pa je uvrštavaš ako i toga nisi svjestan, drži te budnim i ustvari te čuva jer tko zna što bi se dogodilo, kamo bi otišao i gdje bi završio ako bi se prepustio dubinskoj introspekciji u bezveznom autobusu na bezveznoj cesti.
Monika je uspjela preslušati dva čitava albuma i sada se igra slušajući pjesmu po pjesmu, mogućnost koju mp3 pruža, a koja je, ako bi je pokušala izvesti na walkmanu, bila toliko nepraktična i teško izvediva sa svim tim premotavanjima trake (i trošenjem baterije na premotavanje!), namještanjima na pravo mjesto i živciranjem jer je gotovo nemoguće pogoditi to pravo mjesto, da ju je na walkmanu pokušavala izvesti izuzetno rijetko, samo ako bi se baš bezumno zaljubila u neku pjesmu. Inače je, naravno, slušala čitave albume. Kao i svatko tko drži do sebe.
Čovjek na sjedalu pored nje srećom nije pokušavao komunicirati pa je mogla slušati u miru. Dva tjedna prije puta skidala je bjesomučno glazbu s interneta. Anamarija ju je podučila, održala joj tečaj, instalirala joj programčić Soulseek pomoću kojega se možeš spojiti na glazbenu biblioteku bilo koga na svijetu tko isto ima instaliran taj program i povući od njega ono što ti se sviđa, ono što ti treba. Glazbu koju je imala na CD-ima sama je pretvarala u mp3 format, a nove stvari je skidala, potpuno ju je zaprepastila širina izbora i činjenica da se većina albuma može skinuti istovremeno kad se, na fizičkim nosačima glazbe, pojavljuju u trgovinama. Mnogi čak i prije toga. To joj je bilo nezamislivo, pokušavala je shvatiti kako, ali nije mogla pa je onda odlučila samo uživati u tome, bez propitivanja. Nailazila je na mnoge bendove o kojima je samo bila čula, za koje je znala da postoje, ali ih nikada nije slušala, stotine poznatih imena koje za nju imaju značenje i kontekst, ali ih tek treba upoznati na onaj pravi način, slušanjem. Vrtjelo joj se od količine, dostupnosti i potencijala, uskoro je shvatila da samu sebe mora disciplinirati i odlučila je da će u jednom danu skinuti najviše dva albuma i da neće skidati nove dok njih ne posluša.
Do Graza je poslušala Beckov novi album Sea Change i Yankee Hotel Foxtrot američkog benda Wilco, benda o kojem nije ništa znala i koji je za nju bio novost, ali u tom je albumu, to je zaključila već na prvo slušanje, bilo utisnuto sve što je ona voljela i trebala od glazbe. Prekrasne melodije, pametni tekstovi, kontrolirane i fino dozirane količine kaosa i buke, dubinsko razumijevanje svijeta kroz emocije, a ne kroz razum, ljubav, tuga, osamljenost i tragovi nade. Na njemu je bila i prekrasna, nezamislivo lijepa Jesus Etc. uz koju je počela plakati već nakon desetak sekundi, ubrzo nakon što pjevač u pjesmi zamoli neimenovanog nekoga kome se obraća da, eto, ne plače.
Unatoč Becku i Wilcu, velikanima o čijoj veličini nitko iz autobusa, pa čak ni Monika koja ih je slušala, nije imao pojma, čim je isključila mp3 player njoj je u glavi počela svirati Azra. Očito, notorno, predvidljivo.
Austrija zemlja teška /Za hodače sivih cesta / klasni mir i takve trice / ustajala žabokrečina.
Azru nije imala sa sobom na mp3 playeru, ali voljela je bend, naučila ga je voljeti i jednom kad ga je zavoljela shvatila je da je to baza, polazište, da će na ljubavi prema različitim aspektima tog benda niknuti mladice ljubavi prema drugima, možda sličnima, možda potpuno različitima.
Iako je put bio kratak, jedva je dočekala da stignu u Graz. Iako u autobusu nije ni s kim razgovarala, željela je malo biti baš zapravo sama, osjećati se samostalno i odraslo, posve sama u stranom gradu, u stranoj državi.
Odvojila se od ostalih čim su stigli. Prvo je sjela popiti kavu i popušiti nekoliko cigareta u neki kafić uz rijeku koji joj se učinio zgodnim, zatim je otišla u H&M, nezaobilazni hram svih Hrvata koji su tih godina išli u Graz, i ondje je hladnokrvno i bez previše premišljala ukrala sunčane naočale i jednu majicu kratkih rukava, bez prave potrebe ili želje, samo zato što je bilo tako jednostavno. Potom je malo šetala, u bašti neke pivnice pojela bečki odrezak i krumpir-salatu i popila dva mala točena piva i onda je shvatila da se bliži 19 sati i odlazak na koncert pa se polako uputila prema mjestu susreta s ostalima osjećajući konačno ono po što je i došla, uzbuđenje koje je polako preplavljuje, bockavo i treperavo iščekivanje, adrenalin prije susreta s Glazbom koja joj ipak, uviđa to nakon jutrošnjih dvojbi, znači upravo onoliko koliko i misli da joj znači. Glazba joj je sve.
* * *
Ući u prostor u kojem će uskoro početi koncert, za Moniku je uvijek bila svečanost. Čekati da pred sobom ugleda Lou Reeda bilo je daleko više od toga, kao čekanje epifanije koja će se neminovno dogoditi.
Sve prije nego što se on pojavio na pozornici prošlo joj je u magli, a razlog tome nije bilo pivo ili nije bilo samo pivo. Stajala je u publici, sama u gomili, uzbuđena i drhtava, raširenih zjenica i napeta do ruba pucanja, jednako kao i njezina majka u istom trenutku nešto manje od dvjesto kilometara južnije; jednako kao i ona, samo iz potpuno drugačijih razloga.
Vidi ga, pomislila je prvo kad ga je ugledala, izgleda kao starmali školarac, kao obrazovani cuger s Pešćenice, kao vlasnik slabo popularne konobe u Crikvenici. Obična crna majica, sjeta i zajebancija divno pomiješane u izbuljenim očima, neukrotiva kosica za koju baš ne možeš reći da je kovrčava, ali ne možeš reći ni da nije, dječačko držanje i kulerština spadala koji je sve trikove skupio na surovim ulicama New Yorka, sve je to zračilo iz njega, iz njegove pojave, iz njegove gitare, iz svake riječi koju je izgovorio, iz svakog tona koji je odsvirao, iz svakog pokreta, iz svake sićušne kapljice sline koja mu je izletjela iz usta.
Počeo je sa Sweet Jane i Monika je bila na najboljem putu da se rastopi, da se pretvori u lokvicu na tuđinskom austrijskom tlu i da onda ta lokvica ispari i nestane u savršenom eteru. Kakva droga, muzika je bolja od droge!
Nije očekivala da će joj toliko značiti, da će izazvati takvu reakciju, ali dok ga je slušala imala je potrebu da se primi za nekoga ili za nešto kako ne bi odletjela, trebala je uzemljenje.
Možda je to bio razlog zbog kojeg ju je netko primio za ruku, možda je taj netko osjetio da joj to treba. Pogledala je tog nekoga, a taj netko je bila djevojka, starija od nje, smeđokosa i lijepa, s nizom predivno bijelih zuba i zubnim mesom koje se naziralo dok se osmjehivala što joj je, čuda se događaju, pridonosilo šarmu.
Monika ju je pogledala, a ova joj se osmjehnula pa se i Monika osmjehnula njoj. Nisu razgovarale, samo su se držale za ruke dok se bujica s pozornice prelijevala preko njih i tutnjala kroz njih. Nove pjesme, stare pjesme, obrade, ali i legendarne All Tomorrow's Parties, Venus in Furs, Candy Says i maestralan završetak s Perfect Day. Pa jebeno jest perfektan, pomisli Monika i pogleda curu koja je i dalje drži za ruku i ona pogleda nju, približi joj lice i poljubi je kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, kao da je riječ o papiriću koji nosi vjetar, a ne o poljupcu koji bi nešto morao značiti jer svaki poljubac mora nešto značiti, inače i nije poljubac.
Deset minuta kasnije njih dvije se pokušavaju pribrati uz čaše piva, a Monika je nervozna jer mora nazad u bus, kreću prema Zagrebu sad, za čas, za manje od četvrt sata mora biti ispred dvorane, u autobusu, na svome mjestu, spremna za kratak, glup i bezvezan put do Zagreba, spremna za sivu, sivu cestu.
– Nemoj ići – govori joj djevojka koja je u međuvremenu dobila i ime; to je tek jedno razmjerno prozaično Elena. – Možeš prespavati kod mene.
– Ne mogu, mama će se brinuti – odgovara joj Monika, iako bi više od svega sada ostala još jedan ili više dana ovdje, s ovom neobičnom, zgodnom i zanimljivom djevojkom, s Elenom kojoj se vidi zubno meso kad se smije.
– Nazvat ćeš je od mene, to nije problem – uvjerava je Elena dalje, ali tonom u kojem kao da nema nagovaranja, kao da joj samo rasvjetljava očito.
– Ali nemam ni novca, a morat ću kupiti novu kartu za Zagreb – svaka je Monikina isprika sve manje uvjerljiva čak i njoj samoj, nastoji se izvući iz nečega iz čega se ne želi izvući.
– Imam ja novca, posudit ću ti. Dat ću ti – kaže Elena medno i primi je za ruku. – Nešto kod tebe me privuklo užasno snažno i znam da je obostrano, a imam dovoljno godina da znam da se takve stvari ne smiju ignorirati.
– Ne znam, ne mogu…
– Hajde, pronađi tu svoju grupu i reci im da ostaješ. Sutra je petak, ja ću javiti na posao da ne dolazim i bit ćemo čitav dan zajedno pa možeš nazad doma u subotu ili u nedjelju, divan je vikend pred nama, kako to ne vidiš? – smiješila se Elena.
– Čekaj me tu – kaže najednom Monika. – Vraćam se za pet minuta.
Andrija Škare, Dva prsta iznad gležnja, Hena Com, 2020.
