– Zašto ja nemam takvu pamet kao on? Zašto? – ljutito je vikao dječak po sobi
– Nije ništa bolji od mene, a ipak njega hvale a mene ne. A ja se sjećam kako sam mu pomogao da nauči da računa razlomke, a glupan nije ni znao šta je meridijan, niti kako su Uskršnja ostrva dobila ime, ma čak ni bitku iz…ma glupan! – vikao je ali je onda glas utihnuo, srdžba se stiša, dječak se umiri.
Zurio je ispred sebe u prozor, gledao je nekud neodređeno. Stajao je dugo, nepomično. Kod ljudi koje zaboli nepravda poslije prvog naleta srdžbe naiđe period smiraja, jer dobar čovjek nije navikao da dugo nosi bijes u sebi.
Mala suza, slana i topla skliznu niz obraz, ostavljajući mokar trag za sobom. Zadržala se na usnama, gdje je isparila. Teška je, jer u njoj se sakupila tuga zbog istine koju je uočio – nisam kao on.
– Nisam…buncao je. Podigao je ruke na prozor i prislonio čelo. Prijala mu je hladnoća koju je osjetio. Disao je duboko pa se i prozor zamaglio .
Na trenutak je zaboravio sve, i udubio se u crtanje oblika i dodatno je ispuhavao vazduh kako bi stvorio još prostora za crtanje.
Zamislio se, a onda začu glas spolja:
– Ti.
Dječak nije reagovao odmah, glas je bio kao daleki eho koji je jedva dopirao do njega
– Tebi se obraćam. Pogledaj me. – izusti taj glas
Dječak se okrenu po sobi iako je znao da je sam, pa očisti rukom zamagljen prozor i pogleda van. Nikog nije bilo u bašti.
Upinjao se da vidi. Otvorio je prozor. Tišina. Bilo je podne, skoro nikog na ulici. Većina je ljudi na poslu, a zbog omorine i jakog sunca, niko se nije usuđivao da šeta bez prijeke potrebe.
Taman da odustane i prekori sebe da je poludio i da mu se pričinjava, kad opet taj glas: Ovamo.
Dječak se nagnuo preko prozora i spazio čovjeka na klupi, ali nije mu video lik, samo cipele, lice bi zaklonjeno krošnjama.
Bojažljivo, kao i sva djeca koja dođu u kontakt sa nepoznatima izusti:
– Mene zovete? Upitno pokaza prstom na sebe.
– Da, reče čovjek
– Šta vam trebam? – prestao je da diše, srce mu je lupalo i temperatura rasla, uplašio se.
– Rekli su mi da ovdje živi dječak koji bi volio da radi kao šegrt u mojoj štampariji.
– Molim? Ali ja nisam to tražio..
– Ne? Moguće da sam pogriješio. Možda je to bio drugi dječak – odgovori neznanac
– Ne znam, ja nisam – odgovori dječak
– Mada, njega ne mogu nikako naći, šta misliš, da li bi imao nešto protiv da radiš sa mnom dok njega ne pronađem? – zapita čovjek
– Pa..ja ne znam to da radim, a i morao bih da pitam roditelje da me puste.. – mrmljajući sebi u bradu reče – opet sam drugi, zamjena, nikad prvi izbor, nikada najbolji. Šta taj dječak ima a ja nemam..
– Pa dobro, doći ću sjutra i razgovaraću sa tvojim roditeljima. Ako nemaju nekih obaveza, doći ću nakon ručka. Čovjek ustade i odšeta.
Dječak nije uspio da osmotri kako on izgleda. A tek tada mu je sinula pomisao kako da kaže svojim roditeljima ko dolazi, i šta će on uopšte da radi. Nije imao kud, nakon večere je, sa zebnjom ispričao svojim roditeljima sve što se desilo. Otac je negodovao ali je zarad sina pristao da primi tog neznanca u kuću.
Dječak je zaspao sa velikim nemirom koji je pomiješan sa iščekivanjem i tremom. Mirnim snom spavaju oni najsrećniji dok oni koji imaju teret proživljavaju agoniju. Misli su im najveći neprijatelji koji ih poput asasina ubadaju sa svih strana, ne štedeći ga niti ublažavajući bol.
***
– Dogovoreno, ali pod jednim uslovom, školu ne smije da zapostavi, samo vikendom može da dolazi.
Čovjek pristade.
***
Eto kako se sudbina u čas posla poigra sa čovjekom. Zadesi ga šta mora a zaobiđe šta treba, a nikako od toga ne može pobjeći, sve i da hoće.
***
– Jesi li zapamtio gdje ide veći a gdje manji papir? I kada moraš da promijeniš tintu?
– Jesam-odgovori dječak sa sigurnošću
– Onda možeš ići kući. Dosta je za danas. Vidimo se naredne nedjelje. Pozdravi roditelje – reče čovjek.
– Htio sam da pitam, uplašeno reče dječak, kada dolazi taj drugi na čijem sam mjestu?
– Ne znam, još ga tražim. Kada ga nađem obavijestiću te.
– Dobro – reče dječak.
Na putu do kuće mislio je o tom drugom dječaku. Kakav je, i po čemu je poseban. Ja se toliko trudim, i za kratko vrijeme sam sve naučio, i opet mi izmiče sve. U čemu griješim?
Duboko povrijeđen koračao je do kuće. Odlučio je, reći će pisaru da više neće ići kod njega i tačka.
– Zašto? Pa mi smo imali dogovor, sjećaš se?
– Ne mogu, imam puno da učim, slaga dječak.. Krio je pogled, bojao se da ne brizne u plač. Skupljao je pesnice. Pokušavao je da djeluje uvjerljivo.
– Reci mi, nešto drugo je u pitanju zar ne? – reče pisar
– Ne nije – neuvjerljivo reče dječak, gledajući u pod.
Pisar mu reče da priđe i sjedne do njega da mu nešto ispriča.
Dječak sjede do pisara, i dalje gledajući u pod.Ruke je držao na koljenima. Srce mu je udaralo kao da će iskočiti iz grudi, a grlo se stezalo. Mislio je da će ako progovori briznuti u plač. Ćutao je.
Pisar sjede udobnije u svoju stolicu, prekrsti prste i podiže glavu ka plafonu. Prebirao je po svom sjećanju.
– Bio sam kao i ti, malo stariji doduše, ali isto poput tebe žedan znanja, ali i željan pohvale. Majstor je primio mene i još jednog dječaka da mu budemo šegrti. Bio je nadaleko poznat kao najbolji pisar. Bili smo nestrpljivi da naučimo sve. Takmičili smo se ko ljepše piše, brže. Bili smo prijatelji. Ali, kada sujeta dođe po svoje tu nestaje svako prijateljstvo, pa i naše. Bio je bolji i vispreniji od mene u svemu. Trudio sam se da ga sustignem ali je on imao dar a ja samo upornost i tvrdoglavost. Majstor ga poče voditi sa sobom u kupovinu materijala, upoznavao ga je sa trgovcima, drugim majstorima. A ja sam dane provodio radeći i moj i njegov posao. Čistio sam, slagao papire, pripremao ih za dalju obradu, vezao u korice. Kako sam bivao usamljeniji tako sam postajao ogorčeniji toliko da sam prestao da razgovaram sa njima. Majstor nije obraćao pažnju na mene misleći da su to dječija posla, a moj prijatelj je bio sa glavom u oblacima. Nekako bih i istrpio dok nije rekao jednu rečenicu koja je ispisala moju sudbinu:
– Zašto se trudiš da me sustigneš? Zašto lažeš majstora da kasnim, da je moj rad tvoj? Zašto širiš neistine. Koliko god da se trudiš nikad nećeš biti kao ja.
Tada sam uradio nezamislivo.
Pod okriljem mrkle noći, prišunjao sam se majstorovoj radionici i podmetnuo požar tako da izgleda kao da je moj prijatelj kriv. Ostavio sam svijeću da gori iznad papira. Jer, njegov posao je bio da te papire pomjeri na policu, što i jeste, ali sam ih ja spustio na pod.
Pisar se zagrcnu, ispi vode pa nastavi.
Moj prijatelj je ubrzo napustio grad. Ali, koliko god da me je pekla savjest, nisam smio reći ništa. Pogotovo ne sada kada sam postao miljenik i najbolji šegrt. Majstor je ostario i meni prepustio sav posao. Oslijepio je, a to je za svakog pisara kao prijevremena smrt. Pozvao me jednog dana kod sebe. Kako nije imao djece, ja sam mu bio poput sina.
Dok mi je davao ruku da sjedne u fotelju, reče:
– Otac voli svu djecu podjednako, makar bila loša. Svakom zna mane i vrline. Čekao sam kada ćeš mi sam priznati svoj grijeh ali nisi to učinio. Zar ne znaš šta si napravio svom prijatelju?
– Ali kako ste znali? – zaustio sam
– Znao sam, jer sam te vidio kako trčiš iz radnje.
– Zašto ništa niste rekli, jecao sam i pao mu na krilo. Plakao sam kao malo dijete.
– Nisam, jer sam htio da naučiš svoju lekciju. On će doći po ključeve od radnje a ti ćeš mu ih predati i reći mu šta se desilo.
– Ali…ja. – osjećao sam strahovit stid.
Majstor reče:
– Moraš znati sine, ono što je tvoje i tebi namijenjeno niko ti to ne može oteti, niti umanjiti. Makar bilo neprijatelja koliko zrna pijeska. A ono što ti ne pripada nikada neće ni biti tvoje.
Svako ima svoju sreću i svoj dar. Ne zavidi drugom na nečem što nemaš. Ne trudi se da otmeš ono što se oteti ne da.
***
Predao sam ključeve i napustio grad. A sada imam svoju radnju za koju sam dugo radio, skupljao novac. Dugo mi je trebalo ali sam uspio.
– Ali šta je bilo sa vašim prijateljem?
– Oprostio mi je.
– Zar je moguće? – upita dječak zbunjeno
– Tvoj je otac veliki čovjek. A ti si na njega.
Dječak zanijeme.
– Moj otac? – Da.
– A šta je sa drugim dječakom? – zapita
– Čekao sam tebe. – reče
– Mene, ali kako?
– Da postaneš bolji od onog koji si bio – reče
Ćutali su tako još dugo. Dječakov otac uđe na vrata.
– Prijatelju, kakav je bio? – uz osmjeh upita otac
– Biće bolji od nas. Biće.
