De Puta Madre je stenjala kao stara troma morska krava koju su izvukli na suho i natjerali da stinim perajama gura svoju salastu tjelesinu. Iako sam rekao nikad više, opet sam se našao na Bricinom brodu, samo ovog puta nismo bili sami.
Brico, naš odjebi-s-kontrolnog-mosta kapetan, koji je uvaženo držao kormilo s upregnutih jedva deset konjskih snaga starog dvotaktnog motora, kao da je na vrhu Kruzera, a ne sedammetarske dotrajale pasare, nije dao nikome da mu se približava. Iza njega, ispod produžene tende koja ne natkrivala usku palubu, sjedio je Tarzan, mljeo nepostojeću marendu širokim kruženjem dunje vilice, savršeno miran i koncentriran na te pokrete. Sjedio sam kraj njega jer Tarzanovih sto dvadeset kila najsigurnije je težište broda. Ispred kabine, prema pramcu, u ležećem položaju da ne zaklanja Brici pogled kroz staklo kabine, ležala je Lori i izložila na slabašno jesenje sunce svoje ispijene ekstremitete, kosti na kojima bi, da se Tarzan kojim slučajem pomjeri ili sjedne na rub pa prevrne pasaru, ribe polomile zube. Kraj nje uz rub sjede dva veterana samouništenja, jedan u mirovini i jedan na vrhuncu forme, Petrić i Čika. U potpalublju je, stalno sam se navirao, i dalje spavao Kontrola leta. Veliki meštar, organizator ovog suludog izleta, Petrić, stavio mu je nešto u piće u Gage. Samo smo ga prenijeli do rive i ubacili u brod. Kraj njega je sjedio Neno, na niskoj klupici, ravnodušno zagledan u pod, kao da mu je svejedno sjedio na Bačvicama ili na otvorenom moru.
- Paško. Kapa. Mala mi. – bilo je jedino što je Neno cijelim putem progovorio.
Kao i uvijek, otresao sam prašinu s natpisa Split, otkopčao plastični patent straga i vratio ga na istu, zadnju, rupu. Ne znam što je to Neni neprestano raslo, glava ili glavobolja. Gledao sam ritmično poskakivanje njegove glave na opuštenom vratu, glave usnulog Kontrole leta na drvenoj podlozi, te kruženje Tarzanove vilice, sve u istom ritmu ljuljana pasare preko valova i odjednom mi postade drago što me Petrić uvalio u to putovanje. Osjetio sam nekakav mir. Bezgraničan. Poput plastičnog patenta na Neninoj kapi.
Tko ne zna za kraj, on za njega i ne postoji. Moji suputnici sigurno ne znaju. Tko onda više cijenu to bezgraničnost od nas? Ja sam znao da postoji kraj, znao sam da je ovo moj posljednji susret s njima. posljednji dodir s mirom, toplinom, ljepotom. Ono što će uslijediti je nužno da bi se sve te tri stvari i dalje održale. Odriješena je cima, vjetar gura, nema natrag. Upijam posljednji miris i dodir sklada. Struja, valova, vjetra. Čak je i Tarzanova vilica koja melje dio tog sklada. Pramac para morsku površinu, bonaca je. A u meni olujni jugo. Patetika i malodušje. Velike riječi i plačljiv ton koje uspijevam zadržati u sebi prije velike bitke. Takav je učinak plovidbe na mene, nema pomoći; kao marihuane koju na pramcu mota Čika s Lori.
Žao mi bilo Jure Akvizitera. Gledao sam s krme kako se udaljavamo od rive, svi su ostali na brodu gledali naprijed. Trčao je izgubljen lijevo desno uz rub ribe. Od kapetanije prema Matejučki, od Matejuške prema kapetaniji. Kao da će time nešto nadoknaditi, približiti se brodu, a trči po okomitoj ravnoj crti. ‘Red plovidbe je red plovidbe’, odjebao me Brico dok sam pričao s njegovim potiljkom, nagovarajući ga da smota kormilo. Jure je nešto sitno premašio dogovorenu uru. Riva je bila puna, lijeb i blag jesenji sunčan dan, šteta je bilo ne prodati još koji dodatni šampon. Već smo pošteno odmakli od rive, a meni se i dalje činilo da je trčao lijevo desno. Nadao sam se da će prestati kada pasara zamakne za zadnji izduženi gat za kruzere u luci.
Na pasari, dakle, Petrić, Čika, Lori, Neno, Kontrola leta. I Brico. Brod luđaka. I ja.
Kad smo zagazili na pola Bračkog kanala, uhvatila me panika. Gdje je Petrić zamislio da idemo, prema mističnoj Itaki, vidio sinoć u sitne sate reprizu emisije ili neki dokumentarac o Joži Horvatu pa ga ponijelo? Čitanje njegovih misli i namjera je nemoguća misija, kao i izvlačenje informacija iz Brice. Petrić mu je pošteno platio. Ovog puta je zgoditak na kladionici bio pravi, pet puta me jučer tjerao da čitam brojke. Pogledom sam tražio po brodu pomorske karte, možda je na njima nešto ucrtano, a onda sam vidio da je njima Brico obložio stalaže u potpalublju i klupicu na kojoj je spavao Kontrola leta.
Prošli smo pored isturenog dijela Brača sa Sutivanom za kojeg sam se htio uhvatiti rukama kao utopljenik. Ali smo odmakli (strah), pa prema novom komadu kopna (olakšanje). Barem dok se nisu ukazala vrata između Brača i Šolte. Pa opet na debelo more. Sad je to već drugi red otoka, dodatna panika. Naglim skretanjem u lijevo uhvatili smo uvalu u kojoj se smjestio Stari Grad. Kad smo bočno udarili o bove, došlo mi je da ih poljubim. Dok sam ja udarao nogom o kamenu rivu diveći se čvrstom tlu, hodajući lijevo desno kao Jure na drugom kraju putanje, ekipa se iskrcavala. Tarzan je iznio Kontrolu leta i posjeo ga na klupu na rivi. Petrić ga je stao oživljavati prskanjem vode po licu.
- Možda sam malo pretjerao s dozom. – pogledao nas je skrušeno. – Nema veze, unesite ga u kombi.
Čekao nas je sivi kombi za prijevoz krumpira po hvarskim zaseocima. Kad je Petrić sjeo za volan, nisam znao što je manje uvjerljivo. Tehnička ispravnost vozila ili njegovo umijeće upravljanja istim. Kombinacija toga je bila zastrašujuća. Gledao sam u sjedišta iz kojih je virila plastika i spužva, odlomljene ručice i dijelove vrata, razbacane vreće po tovarnom prostoru na koje su drugi sjeli, strahovao, a Petrića je brinulo nešto sasvim deseto:
- Šta da kažen policiji kad zaviri unutra? – pitao me je.
Mislio sam da cilja na dotrajalost kombija, a onda mi je dao znak da se okrenem iza sebe. Sa suvozačevog mjesta sam imao pregled nad svim čudacima koje smo ukrcali.
Dragi šjor, pred vama je znanstveno-istraživački tim. Možda čudno izgledaju, ali to je zato što se radi o vrhunskim stručnjacima u svojim područjima.
- Koje područje? – pitao je Petrić ozbiljno zainteresirano.
- Morska biologija.
- Po čijem nalogu?
- Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.
- Cilj putovanja?
- Zajednička akcija s lokalnim tijelima u kontroli novootkrivenih organizama. Mjerenje i statistika.
- Kojim lokalnim tijelima?
- …Ribarskim klubom Grdelin.
- Dobar si. Prolazi. – ono što je trebala biti zajebancija, Petrić je spremio u džep kao gotovu priču za policiju.
Nebojša Lujanović
Iz romana “Južina“, Fraktura, 2019.
