Traženje posla odvijalo se u naletima. Odlazio sam na razna mesta i zvao ljude koji su ostavljali svoje brojeve na banderama. Primetio sam, mnogi su brojevi bili nevažeći. Nekad, da ne lažem, događalo se da se jave, ali da su već našli nekog. Dobro, moram priznati, jednom je trebalo da odem kod poslodavca, ali suviše sam dugo ležao na svom dušeku i odlučio da mi se sviđa u tom položaju. Zatim sam odlazio kod raznih poslodavaca, neki su tražili vozačku dozvolu, koju nisam imao, na drugim mestima su tražili razne veštine koje ja, jednostavno, nisam posedovao. Istina je, sve vreme sam razmišljao o momku u žuto-plavoj odevnoj kombinaciji. Razmišljao sam o njegovoj skakutavoj sreći. Želeo sam i ja da je dobijem.
Odlomak
Na kraju ljeta četrdeset i druge više nismo mogli poreći rat. Bilo je toplo, onako kako nije bilo uobičajeno za gore, čak i pred noć zrak je bio gust i težak. Slušala bih radio u trgovini ili pošti, naginjala se na terasu gostionice ne bih li ga čula, ipak su ga tamo najviše pojačavali, uspijevala bih razabrati riječi divizija, ekspedicija, poglavnik, te se nisu spominjale u pričama o ratovima koji su se pretvarali u dječje igre, bilo je nešto u tim riječima zbog čega mi je ovaj rat zvučao gotovo isplaniran, matematički uređen, upućivale su na višu razinu te igre, kontrolu i ograničenost. To me tada smirivalo. Proći će još godinu dana dok ću se uvjeriti koliko sam bila u krivu. A mama zabije ruke u zemlju, čupa je ispod noktiju, pa odmahuje glavom, pa je trese u strahu.
„Tvrdo je, suho. Sve rahlo“, mumlja i pljuje, zar će je tako natopiti?
„Jel tvoj ćaća mrzi više Vlaje il komuniste?“ pitao me Andrija, a ja nisam znala što odgovoriti.
Vraćali smo se skupa s ispaše, te je godine to bila moja glavna dužnost, sreli smo se i sjedili jedno do drugoga na nekakvoj kamenoj gromadi uz rub polja, čitavo smo vrijeme šutjeli. Bio je školski raspust i nismo mogli razgovarati o zadaćama ili knjigama, a drugog razgovora s njim nisam imala. Pognula sam glavu tako da mu je umalo pala u krilo da bih mu pokazala ranu na tjemenu, on se isprepadao, pa me ispitivao koliko boli, je li me bolio više rez ili šivanje i hoće li to tako ostati. Pričala sam o boli dugo, opisivala mu svaku sekundu, a on mi je, činilo se, zavidio na tome, ožiljci su muški trofeji, oni zavrću nogavice, skidaju košulje ne bi li se iskazali – ako je na licu i nije potrebno ništa zavrnuti da bi se vidio, to je bilo još vrjednije. A ja sam bila djevojčica, tijelo mi je doduše mlitavije nego što bih htjela, lice suviše obično, ničim se ne ističem, ali ipak sam žensko, slabija sam od većine djevojaka što tamo sjede i motre stada, a crvena, sasušena krv steže mi kosu posred glave i bez sumnje pobjeđujem. Gleda me zabezeknuto, a ja ga vidim kako stoji po strani dok maloj djeci zavrču ruke i šutaju bolesne dječake, to je ožiljak koji on neće htjeti pokazati, a ja ga vidim.
„Ne mrzi ni jedne ni druge“, odgovaram jer ne znam što bih.
Sramim se tada priznati da ne znam zapravo tko su ti komunisti. Govori se o njima, spominju ga oni što dolaze ocu, spominju ih u gostionici, prošapću na ulici štogod o njima, ali ih ja ne vidim. Karta Europe koju sam koji put vidjela u školi i dalje mi je tek šareni skup obrisa, nisam sigurna ni gdje bih smjestila Njemačku, Poljsku ili Francusku, znam da je Srbija blizu, tek malo desno, iako kažu i da je svuda oko nas, a sve one divizije negdje su raštrkane, razlivene po toj šarenoj Europi. Komunisti su valjda jedna od njih. Nisam priznala tada, ni Andriji niti ikome, da rat zapravo zamišljam kao krvavljenje te šarene plohe, savijanje i cijepanje papira. Ponekad mi se ukaže nekakva ledina, slična onoj na kojoj smo se mi igrali, doduše nešto veća, gdje vojnici u uniformama upravo tako podijeljeni na dvije strane pucaju jedni u druge. Sve što čujem zvuči veće i daleko strašnije od toga, svojski se trudim zamisliti to, tjeram se da mi u glavu stane ta velika površina, to mnoštvo koje tamo treba biti, no moj svijet tada je malen, u njega stane samo papirnata Europa i ta jedna ledina.
„To nije moguće“, kaže Andrija, „svi mrze i jedne i druge. Al samo zato jer oni mrze nas.“
„A zašto nas mrze?“
Slegnuo je ramenima.
„Andro“, nastavila sam, iako je on izgledao kao da mu se zapravo ne razgovara o tome – mlatio je rukama na nizbrdici kao da će se svaki čas prepustiti i skotrljati dolje, „a šta su ti komunisti?“
„Jel ne znaš?“
„A ne znam.“
„Oni su ti oni šta rade protiv države. I poglavnika.“
„I to je loše?“
Nasmijao se „Nego šta je.“
„Jel to znači da i oni rade s Vlajima onda?“
„Pa da. Svi oni ti rade protiv nas.“
„Al Njemačka ne“, toliko sam znala.
„Oni nam dovoze hranu“, blenula sam, pa je nastavio: „Jel nisi vidila kamione?“
„Jesam jednom.“
Dolazili su kamioni prije zore ili usred noći, i s njih bi skidali hranu koja bi dijelom ostajala u dućanu, a dijelom se dijelila po zadrugama. Poslali bismo braću, a oni su se onda vraćali s vrećama na leđima, spuštali ih usred kruga muških iz zadruge, pa netko proziva i dolaze žene s korpama ili vrećama, grabe i odnose, a tek onda nas šalju po vodu na izvor. Zajedno s hranom stizale su i doznake za nju.
„Njih ti voze Nijemci. I onda mijenjaju hranu za momke. Njih ukrcaju na kamione.“
„Jel zato Rada i Vaso više neće doć u igru s nama?“
„Da, zato. Kažu, čuješ“, približio mi se i rekao šapćući: „kažu da ti oni isto skupljaju ona tijela šta ih nađu. I onda se dobacuju s glavama i smiju se. Mi se nismo htjeli igrat s njima, tjerali smo ih, pa nam sad vraćaju.“
Znojila sam se, noge su me boljele od umora, bila sam žedna i iscrpljena, no bilo mi je lijepo. Te su večeri prolazile mirno i tiho, hvatala se mreža babljeg ljeta na cvijeću uz put, raskrižje je bilo puno ljudi, svi su bili umorni, pospani i slabi, i sve je to bilo tako blago, smirivalo me.
Uveli smo goveda u staje, to smo radili u istoj onoj tišini u kojoj je protekao cijeli dan. Rekao mi je samo da ga pričekam da uzme mlijeko, nisam htjela stajati unutra, smetao mi je smrad, pa sam sjela onako znojna na prag i gotovo zaspala naslonjena na dovratnik. Pozdravili smo se na raskrižju, a ja sam stala s djevojkama što su se također vraćale kućama. Nestajalo je sunca i svima se znojna koža ljeskala pod narančastim svjetlom. Krenula sam napokon niz svoju ulicu, kad me zaustavila Tereza.
„Nisam te tri dana vidila! Reko bi čovjek da si u crnu zemlju propala.“ Naslonila sam se na nju i puhnula joj u mokro lice.
Odmaknula se. „Vidila sam ja zato tebe. S Androm.“
„Je, bili smo danas skupa gore.“
„Rekla sam ti da mi se sviđa“, mrštila se.
„Jesi, no.“
„Pa šta se imaš onda motat oko njega, a?“
„Nisam se ništa motala, šta te spopalo!“ branila sam se. „Sreli se u polju, stoput nekog sretneš tako.“
„Stoput nekog, al eto, kud baš njega, đava će ga znat.“
„Govoriš ko da sam ga namjerno srela.“
„A jesi li?“ stala je pred mene prekriženih ruku.
„Ne može se namjerno srest.“
„Uvijek moraš bit bolja, jel. Ništa mi ne moš pustit.“
„Sve ti pustim!“
„Nikad ništa. Sve bi uzela za sebe, ne do Bog da je neko ljepši il bolji od Kate!“
„Ma oklen ti to sad, šta ti je!“
Branila sam se glasno, na rubu plača, a ipak sam tijekom cijele te svađe s njom vidjela Andriju i sebe na onom kamenu, pa niz brijeg, pa u onoj kamenoj štali, pretvaram te prizore u nešto značajno iako to nisu. Mislim tada, a nisam ni u jednom trenu pomislila prije, ipak nije slučajnost što smo se sreli, namjerno je htio čuvati stado sa mnom, šutio je tamo jer mu je neugodno, pa me zvao u štalu da budemo dulje zajedno, htio nas je zbiti u taj mali prostor, svjetlost je udarala u snopovima kroz proreze prozora, bilo je lijepo, ljepše nego vani, baš zbog tog izmeta, drvenih pregrada i blata na sijenu pod svjetlosti zalaska sunca; glasno se branim, uvjerena u to što govorim, mada ujedno i želim i nimalo ne želim da je sve to istina.
Vikale smo jedna na drugu, svađale se kao nikada, a onda je samo zamahnula rukom i priljepila mi dlan za obraz. Gledale smo se nepomične još nekoliko sekundi, a onda se okrenula i otišla niz ulicu prema svojoj kući. Dodirivala sam prstima lice, boljela me glava iznutra, bridila mi je koža obraza na površini, pod očima mi je bilo toplo, čekala sam samo da i iz njih znoj krene. Trebalo mi je neko vrijeme da se saberem, da bol prestane odzvanjati i mogu oteturati kući. Vukući se tako po cesti shvatila sam da je njen pokret bio odmjeren, ruka stabilna, usmjerena, dlan je udario točno onim najtvrđim dijelom – da je malo snažnija, da to ipak nije tanka djevojčica, razbila bi mi čeljust. Shvatila sam da je ona znala kako me udariti. Moja prijateljica nije lagala. Stvarno su je tukli koliko je govorila.
Ena Katarina Haler
Iz romana “Nadohvat“, V.B.Z., 2019.

Ena Katarina Haler rođena u Osijeku 1996. Završila prirodoslovno-matematičku gimnaziju, trenutno živi u Zagrebu gdje studira Arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu i radi u projektantskom uredu.
De Puta Madre je stenjala kao stara troma morska krava koju su izvukli na suho i natjerali da stinim perajama gura svoju salastu tjelesinu. Iako sam rekao nikad više, opet sam se našao na Bricinom brodu, samo ovog puta nismo bili sami.
Brico, naš odjebi-s-kontrolnog-mosta kapetan, koji je uvaženo držao kormilo s upregnutih jedva deset konjskih snaga starog dvotaktnog motora, kao da je na vrhu Kruzera, a ne sedammetarske dotrajale pasare, nije dao nikome da mu se približava. Iza njega, ispod produžene tende koja ne natkrivala usku palubu, sjedio je Tarzan, mljeo nepostojeću marendu širokim kruženjem dunje vilice, savršeno miran i koncentriran na te pokrete. Sjedio sam kraj njega jer Tarzanovih sto dvadeset kila najsigurnije je težište broda. Ispred kabine, prema pramcu, u ležećem položaju da ne zaklanja Brici pogled kroz staklo kabine, ležala je Lori i izložila na slabašno jesenje sunce svoje ispijene ekstremitete, kosti na kojima bi, da se Tarzan kojim slučajem pomjeri ili sjedne na rub pa prevrne pasaru, ribe polomile zube. Kraj nje uz rub sjede dva veterana samouništenja, jedan u mirovini i jedan na vrhuncu forme, Petrić i Čika. U potpalublju je, stalno sam se navirao, i dalje spavao Kontrola leta. Veliki meštar, organizator ovog suludog izleta, Petrić, stavio mu je nešto u piće u Gage. Samo smo ga prenijeli do rive i ubacili u brod. Kraj njega je sjedio Neno, na niskoj klupici, ravnodušno zagledan u pod, kao da mu je svejedno sjedio na Bačvicama ili na otvorenom moru.
- Paško. Kapa. Mala mi. – bilo je jedino što je Neno cijelim putem progovorio.
Kao i uvijek, otresao sam prašinu s natpisa Split, otkopčao plastični patent straga i vratio ga na istu, zadnju, rupu. Ne znam što je to Neni neprestano raslo, glava ili glavobolja. Gledao sam ritmično poskakivanje njegove glave na opuštenom vratu, glave usnulog Kontrole leta na drvenoj podlozi, te kruženje Tarzanove vilice, sve u istom ritmu ljuljana pasare preko valova i odjednom mi postade drago što me Petrić uvalio u to putovanje. Osjetio sam nekakav mir. Bezgraničan. Poput plastičnog patenta na Neninoj kapi.
Tko ne zna za kraj, on za njega i ne postoji. Moji suputnici sigurno ne znaju. Tko onda više cijenu to bezgraničnost od nas? Ja sam znao da postoji kraj, znao sam da je ovo moj posljednji susret s njima. posljednji dodir s mirom, toplinom, ljepotom. Ono što će uslijediti je nužno da bi se sve te tri stvari i dalje održale. Odriješena je cima, vjetar gura, nema natrag. Upijam posljednji miris i dodir sklada. Struja, valova, vjetra. Čak je i Tarzanova vilica koja melje dio tog sklada. Pramac para morsku površinu, bonaca je. A u meni olujni jugo. Patetika i malodušje. Velike riječi i plačljiv ton koje uspijevam zadržati u sebi prije velike bitke. Takav je učinak plovidbe na mene, nema pomoći; kao marihuane koju na pramcu mota Čika s Lori.
Žao mi bilo Jure Akvizitera. Gledao sam s krme kako se udaljavamo od rive, svi su ostali na brodu gledali naprijed. Trčao je izgubljen lijevo desno uz rub ribe. Od kapetanije prema Matejučki, od Matejuške prema kapetaniji. Kao da će time nešto nadoknaditi, približiti se brodu, a trči po okomitoj ravnoj crti. ‘Red plovidbe je red plovidbe’, odjebao me Brico dok sam pričao s njegovim potiljkom, nagovarajući ga da smota kormilo. Jure je nešto sitno premašio dogovorenu uru. Riva je bila puna, lijeb i blag jesenji sunčan dan, šteta je bilo ne prodati još koji dodatni šampon. Već smo pošteno odmakli od rive, a meni se i dalje činilo da je trčao lijevo desno. Nadao sam se da će prestati kada pasara zamakne za zadnji izduženi gat za kruzere u luci.
Na pasari, dakle, Petrić, Čika, Lori, Neno, Kontrola leta. I Brico. Brod luđaka. I ja.
Kad smo zagazili na pola Bračkog kanala, uhvatila me panika. Gdje je Petrić zamislio da idemo, prema mističnoj Itaki, vidio sinoć u sitne sate reprizu emisije ili neki dokumentarac o Joži Horvatu pa ga ponijelo? Čitanje njegovih misli i namjera je nemoguća misija, kao i izvlačenje informacija iz Brice. Petrić mu je pošteno platio. Ovog puta je zgoditak na kladionici bio pravi, pet puta me jučer tjerao da čitam brojke. Pogledom sam tražio po brodu pomorske karte, možda je na njima nešto ucrtano, a onda sam vidio da je njima Brico obložio stalaže u potpalublju i klupicu na kojoj je spavao Kontrola leta.
Prošli smo pored isturenog dijela Brača sa Sutivanom za kojeg sam se htio uhvatiti rukama kao utopljenik. Ali smo odmakli (strah), pa prema novom komadu kopna (olakšanje). Barem dok se nisu ukazala vrata između Brača i Šolte. Pa opet na debelo more. Sad je to već drugi red otoka, dodatna panika. Naglim skretanjem u lijevo uhvatili smo uvalu u kojoj se smjestio Stari Grad. Kad smo bočno udarili o bove, došlo mi je da ih poljubim. Dok sam ja udarao nogom o kamenu rivu diveći se čvrstom tlu, hodajući lijevo desno kao Jure na drugom kraju putanje, ekipa se iskrcavala. Tarzan je iznio Kontrolu leta i posjeo ga na klupu na rivi. Petrić ga je stao oživljavati prskanjem vode po licu.
- Možda sam malo pretjerao s dozom. – pogledao nas je skrušeno. – Nema veze, unesite ga u kombi.
Čekao nas je sivi kombi za prijevoz krumpira po hvarskim zaseocima. Kad je Petrić sjeo za volan, nisam znao što je manje uvjerljivo. Tehnička ispravnost vozila ili njegovo umijeće upravljanja istim. Kombinacija toga je bila zastrašujuća. Gledao sam u sjedišta iz kojih je virila plastika i spužva, odlomljene ručice i dijelove vrata, razbacane vreće po tovarnom prostoru na koje su drugi sjeli, strahovao, a Petrića je brinulo nešto sasvim deseto:
- Šta da kažen policiji kad zaviri unutra? – pitao me je.
Mislio sam da cilja na dotrajalost kombija, a onda mi je dao znak da se okrenem iza sebe. Sa suvozačevog mjesta sam imao pregled nad svim čudacima koje smo ukrcali.
Dragi šjor, pred vama je znanstveno-istraživački tim. Možda čudno izgledaju, ali to je zato što se radi o vrhunskim stručnjacima u svojim područjima.
- Koje područje? – pitao je Petrić ozbiljno zainteresirano.
- Morska biologija.
- Po čijem nalogu?
- Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.
- Cilj putovanja?
- Zajednička akcija s lokalnim tijelima u kontroli novootkrivenih organizama. Mjerenje i statistika.
- Kojim lokalnim tijelima?
- …Ribarskim klubom Grdelin.
- Dobar si. Prolazi. – ono što je trebala biti zajebancija, Petrić je spremio u džep kao gotovu priču za policiju.
Nebojša Lujanović
Iz romana “Južina“, Fraktura, 2019.

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovjedaka, eseja, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je romane Stakleno oko (2007.), Godina svinje (2010.), Orgulje iz Waldsassena (2011.), Oblak boje kože (2015.) i Južina (2019.), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (2008.), pripučnik za kreativno pisanje Autopsija teksta (2016.) te znanstvenu knjigu Prostor za otpadnike (2018.). Voditelj je programa Pričigina (splitski festival priča) od 2016. Sudjeluje u provedbi kulturnih projekata i organizira književne tribine u Splitu, gdje i živi. Vodi radionice kreativnog pisanja. Otac Lovre i Loti.
PET. Na more sam prvi put išla kad mi je bilo pet godina. Same, ja i mama u jednom gradiću na Jadranu. Mama je bila prodavačica u Robnoj i nismo sebi mogle da priuštimo mnoga putovanja, ali to, ta jedna nedelja nam je ispunjavala maštanja teška kao stotinu neostvarenih putovanja. Same smo i skoro i da se ne družimo sa ljudima iz našeg autobusa, koji su nam ujedno i susedi u vili, dovoljni smo sebi moja mama, ja i stari fotoaparat. Pentramo se po stenama sa po jednim sendvičem u ruci, a druga – ruka za ruku. Mama nagazi slomljeno staklo, ja se uplašim da se od toga slučajno ne umire, zgrči joj se celo lice i šikne joj krv iz pete, ali me ipak pogleda da bi videla da li sam je videla i, susrevši moje uplašene oči, ona počinje da se smeje na sav glas i da mi govori da pogledam, može i plesati i poskakivati na povređenoj nozi – ne znam samo da li da se ne bih uplašila ili me, pak, uči da budem snažna. Pri povratku sa plaže smo svakog dana išle u najbližu radnju, mama mi je kupovala svaku glupost za koju bih se uhvatila, za sebe je uzimala flašu crvenog vina, koju je pila dva dana, pa bismo prolazili onih sto stepenica do vile, već je suton, naši su se susedi okupili, pitaju nas kako smo provele dan, a mama im samo kaže: lepo, zahvaljuje im se i dok nas oni znatiželjno gledaju i u sebi se, a možda i među sobom, pitaju zašto smo same i gde je njen muž, nije bilo drugih takvih poput nas u vili, „da li je ostavljena ili su mene napravili greškom, treće varijante nema, možda je umro mnogo mlad, jadna žena, jadna devojčica“. Mama i ja zapravo ne pripadamo nijednoj od ovih varijanata, već sasvim četvrtoj. Kada je mama završavala višu školu, bila je u vezi sa nekim dečkom, kako je već bila u nekoj drugoj dramatičnoj vezi gde je uložila sve što se moglo uložiti u tim godinama, ali nije ništa ispalo jer se on oženio nekom bogatašicom a ovaj drugi dečko je bio nešto kao stalno prisutan u vidu bezrezervne podrške, kao oni likovi u filmovima o 19. veku, gde uvek razvrat prati zanimljive događaje, a moral neku običnu bajatu priču sa nekim ovakvim dobricom, ali za mamu potpuno nezanimljivim likom. Sa ovim bezrezervnim i finim momkom, koji je uvek bio tu šta god bude trebalo, mama je ostala u drugom stanju i, kad se razmisli, nije to bila greška, već, u drugim okolnostima, prirodan korak posle dvogodišnje veze. Ali, kada je mama saznala da nosi mene, pokušala je da zamisli nas troje i nikako, ali nikako nije uspevala da sastavi sliku. Rekla mu je da ga ne voli, pa je on nastavio ubeđivati je da je njegova ljubav dovoljna i za dvoje, da će moći, u najmanju ruku, da joj učini život lakšim i lepšim, ali mama mu nije rekla da je to premalo za troje, samo je elegantno odbila ponudu i rekla mu je da nije do njega, već do nje. On nije mogao da podnese ono što čuje, bio je neki pragmatičan tip koji je mislio da je dovoljno razviti neku taktiku da bi se stiglo do cilja, ali sa mamom mu to nikako nije uspevalo, pa se, otkako je video da nijedna taktika neće vratiti mamu, preselio u Francusku, bilo je nekih informacija da je, pre nego što se snašao i pre nego što je naučio jezik i pre nego što je otvorio svoju firmu za proizvodnju i izvoz građevinskih materijala, činio sve samo da bi ostao tamo i da se ne bi vratio kući – najupečatljivije i najlakše upamtiti je bilo to da je kupao mrtvace po kućama i pisao poeziju na Monmartru. Posle skoro dvadeset godina uspešne karijere, umro je od srčane kapi, a sahranili su ga tamo, u prisustvu njegove tamošnje supruge, sa kojom nikada nije imao decu. Mama nije nikada pokušala da ga pronađe jer to nije bila mamina ljubav, možda je, na kraju, ipak to bila neka greška, a da mama ne zna, koja mi mnogo godina posle onog odmora na Jadranu priča sve ovo, a ja se jedva suzdržavam da ne riknem, nije me briga koga je volela, koga nije volela, njene se oči gase i nije važno ono što mi govori, dođe i meni da umrem s njom, ali da joj ne pokažem koliko me boli jer kad sam imala pet godina, tada, kada smo prvi put išli na more, ona je prva sakrila bol.
ČETIRI. Nema nikakvog znaka postojanja ni od doktora, ni od sestre, ni od sobe, sve je otišlo, ali dobro je, dobro je da ih nema, budim se sasvim dobra i svesna. Žarko me sunce udarilo u glavu dok sam dremala i osećam kako neki štapić, slomljeni deo trske, grebe me nežno po ramenu da bi mi rekla da se prebacim u hlad. Vidim njenu glavu iznad svoje, njena glava na mestu sunca, mazi me malenim ručicama i priča mi, kaže da se prebacimo pod palmu. Ima četiri godine moja kćerka, jasno vidim njen lik i glas joj čujem i dodir joj osećam, ogledalo mi je jer se smejem na njen osmeh i kada kaže mama, ja nisam ništa drugo osim onoga što ona kaže da jesam, njena majka. Ostrvo je naše, kao što je bio onaj gradić na moru moj i mamin, i sada smo sasvim same, nema suseda sa znatiželjnim pogledima, nema ni radnje, ali sve je tako lepo i beskonačno, kao da smo umrle i otputovale tamo gde se svi ljudi mole da idu posle smrti. Boli me glava od sna pod suncem, ali se ne žalim i ne dozvoljavam da primeti jer je mama sa krvavom petom plesala po stenama i zato što bih umrla ako joj ugasim ovaj osmeh, ne, ne bih umirala, živela bih bez ikoga, bez ikakvih želja i očekivanja, samo da se ogledam u ovom osmehu. Hlad je na samo nekoliko metara od mora i lepo nam je dok ležimo zagrljene i ne znam koliko je sati prošlo, ovde se vreme ne meri tako, ovde vreme meri moja kćerka, koja ustaje i grebe me ponovo štapićem od trske zato što joj se igra, a ja sam ošamućena, kao u polusnu, ne mogu ustati, mogu samo da je gledam kako maše sa obale i hvali mi se šta je uradila. Nije zamak od peska, kao što sva deca rade, jer nema plastičnu koficu sa grabuljama i lopaticom, trske ređa moja kćerka, pravilno, u krug ih pokriva lišćem, ona je majmun, imitira takve pokrete, a ja, iako osećam fizičku slabost, podižem se jedva na laktovima i nasmešim joj se… Ponovo sam usnula, trgnem se i vidim da ona ne leži tu, nebo je tamno kao da su prošli čitavi vekovi od sunca koje nas je oteralo u hlad, more se talasa, moja kćerka se još uvek igra, a ja je rukom pozivam da se vrati nazad, ona me samo pogleda i smeje se na sav glas, vraća mi rukom da ja odem tamo, ja je zovem ovoga puta po imenu da bi me ozbiljno shvatila, ali ona okreće glavu levo-desno i ne popušta, gledam talase iza nje i pokušavam da ustanem da je uzmem, gledam talase iza nje, ali shvatam da sam paralizovana, ne osećam noge, sada mi otkazuje i ruka kojom sam joj mahala, teku mi suze, ali mi glas ne protiče, najstrašniji talas poklopi moju četvorogodišnju kćerku, a ona, duša, smeje se, smeje se u poslednjoj sekundi pre nego što je zauvek nestala, sa osmehom mi odlazi. Uzalud uspevam da pomerim ruke, savijam ih do lakata, okrenem se na stomak i počinjem da puzim, vučem noge i puzim prema moru, ali uzalud stižem u talase, odneli su mi je, ne nosite je, neću moći da živim, molim vas, ostavite mi kćerku, vičem, vičem i ko zna do koje udaljene planine odjekuje moj glas, ali uzalud je ako me tu blizu, gde se obraćam, ne čuju.
TRI. Tri prsta su mi krvarila pre nego što sam izašla, ne mogu ništa uraditi, ne mogu pomeriti ruku i u čitavoj svojoj nemogućnosti bar pokušati da kažem neku molitvu, ne znam kako bi to izgledalo, ali vrištaću, vrištaću da mi je više ne uzimaju, predomislila sam se, mogu se predomisliti, je l’ da, kakvi su to doktori kad me nisu primetili da nisam racionalna, trebalo je da me gleda u oči, ako me je lepo pogledao u oči, video bi da sam neuračunljiva, video bi i kako brzo udišem i izdišem, i imam tikove, verovatno u pokušaju da izgledam čvrsto, čeljust mi beži malo ulevo, ali doktor to ne primećuje, profesionalizam ili nedostatak pažnje, nedostatak saosećanja, možda me je tri minuta pitao, toliko, čitav jedan život, mogući život, osuđen u jednom trominutnom intervjuu između doktora i pacijenta, koji nije baš pri sebi, tri minuta, po dva pitanja u minutu, plus tri odgovora jer sam ja jedan dodala osetivši se pozvano da odgovorim i na to što me nije pitao da je moj muž potpuno saglasan sa odlukom, to je, među ostalom, zajednička odluka, devet hiljada košta zahvat sa pregledom, toliko konkludentno, kao da je najobičnija kupovina novina na trafici, jedino što mi je mama rekla, za šta je verovala da je povezano sa Bogom, a ja mislim da je praznoverje, bilo je to da ako tokom spavanja osetim neko gušenje, neku silu mračnu kako me je zajahala, a događalo se kad sam imala mrvice u posteljini ili u drugim slučajevima, da se samo prekrstim i proći će sve istog trenutka, mračne sile me napuštaju i biću slobodna, pokušavam da uradim to, ali ne mogu, paralizovana sam isto kao na plaži, pored toga tri me prsta bole, ne mogu napraviti nijedan pokret, ne mogu ni da viknem da prestanu, molim vas, prestanite, hoću da se probudim!
DVA. Dve, ja i ona, same, bile smo same i ja i mama, i najbolje smo tako živele, nikako drugačije ne bih mogla da zamislim da bi bila srećnija. Kada je dolazio neki gost, prijateljica neka mamina sa posla ili čika Ilija, koji je pravio rupe da bi namestio sliku, ili sestre njene nekoliko puta kad su došle, bilo je fino i zanimljivo zato što se događalo nešto u kući i mama je kuvala mnogo ukusna jela, ali najlepše mi je bilo kad bi gosti otišli, motala sam se oko mame da bih joj pomogla oko stola, a ona mi je govorila da se sklonim, doći će vreme da i ja to radim, još sam mala, pa bi sve tako brzo napravila cakum-pakum, kako mi se nije sedelo tako sama, pa bismo otišle zajedno u spavaću sa uključenim televizorom, dočekali bismo neki film, mama ga je gledala i prepričavala mi šta se događa dok sam ja padala u san u najsigurnijem zagrljaju, nas dve i malo pokućstva kroz koje smo kružile i sa kojim smo se igrale ja i mama. Isto pokućstvo postoji sada i nas dve smo dovoljne jedna drugoj, ja i moja kćerka kao ja i mama, njen osmeh u mom, ruka za ruku, život, dva, molim vas prestanite da je vodite u smrt jer ću i ja posle umreti, kriva sam, ja sam vam tako rekla, ali trebalo je da me bar pogledate u oči, oči u oči, i ne bi se ovo desilo, da mi je uzmete, nemojte mi je uzimati, pa ako bude trebalo, celog života ću se oduživati.
JEDAN, sama sam, jedna ja, nema nje, odneo je jedan talas. Mrak. Budim se, a meni je mrak.
Frosina Parmakovska
Odlomak iz romana “Odbrojavanje“
Sa makedonskog preveo Đoko Zdraveski