Ispod velikog brijega, u podnožju šume, smjestilo se selo Zečja Rupa. Razbacane kuće na vijugavoj seoskoj cesti jedva su se vidjele u magli, pa su seljani često znali zalutati u susjedovu kuću ili staju. U selu nitko nije znao za nebo, magla je bila jedino što su poznavali. Govorili su da je beskorisna jer se od nje ne mogu najesti ni napiti. Za njih je zemlja bila mnogo važnija. Iz nje su crpili život, u nju pokapali tijela i zakapali tajne. Magla je svakoga dana upijala mirise gnoja, kokošje krvi i spaljene slame. Slušala je zvukove srpova, sjekira, motorki, traktora te svakodnevne svađe i nadvikivanja grubih seljana. Zbog kapljica vode, noću je mogla svjetlucati. Nije željela živjeti u Zečjoj Rupi i plakala je nad svojom nesretnom sudbinom. Iz Crne šume, pogled je sezao sve do kukuruzišta gdje je magla bila najgušća. Do velikog kukuruzišta vodio je puteljak kojim su seljani dolazili do seoskog travnjaka. Na travnjak su u tačkama vozili staru slamu i tamo je palili jer su vjerovali ako se stara slama spali, da će im sljedeće godine zemlja biti plodnija. Kukuruzište je bilo prepuno trulih klipova kukuruza odjevenih u smeđe košuljice, a ispred njega bio je hrđavi plot. Seljani su se držali podalje od kukuruzišta jer su vjerovali da će vrag progutati svakoga tko mu se približi. U gustoj magli vidjela se samo njegova glava, a krvava usta u kojima su se sjajila dva zlatna zuba bila su razvučena u zlobni osmijeh.
*
U kolibi u Crnoj šumi živio je vrganj kojeg su seljani zvali Mirko Poriluk. Sjedio je ispred kolibe i promatrao selo. Magla je bila toliko gusta da nije vidio ni najveće štale. Čuo je samo glasanje svinja, kokoši i purana.
– Zbog proklete megle ne vidim nič. Med živinu kak da je sam vrak došel! To žlaburi i kolje se! A bogme je i friške vani… – rekao je i zaogrnuo se gunjem od mahovine.
Sve je bilo mutno i naopako u Zečjoj Rupi. Žene su nosile bijele kute preko haljina, a rukama punih žuljeva skupljale su krumpire i krastavce. Krvavice i svinjska mast također su bili neizostavni dio prehrane seljaka. Za sebe su govorili da su iz Rupe, a za Poriluka da je iz Crne šume. Poriluk je ponekad tumarao selom u plavom odijelu i radničkim čizmama i hranio napuštene mačke oko Jagičina gnoja. Gacanje čizama po blatu odavalo je dojam da je on pravo ljudsko biće. Zaista, izgledao je kao čovjek – imao je dvije noge i dvije ruke. No njegovo tijelo nije bilo načinjeno od ljudskog mesa. U ruci je uvijek imao cigaretu i sporo je uvlačio dim, a lice je skrivao velikim smeđim klobukom. Njegova mirna pojava u seljanima je izazivala jezu. Govorili su da je opasan i držali su se podalje od njegove Crne šume. Svi su ga se bojali jer su znali da nije čovjek nego živi vrganj. Jagica mu je jednom uspjela zaviriti ispod klobuka i vidjela stotinu crva na njegovu licu.
Taj dan Eliza neće nikada zaboraviti. Jagica je uletjela u kuću i naslonila motiku na vrata.
– Eliza, pucica… Vidla sam kaj je onom copernjaku ispod klobuka! – rekla je brišući znoj sa čela. Eliza je širom otvorila oči i sjela pored bake.
– Išla sam dima z njive i vidla klobuk h daljine… Znala sam gdo mi se približava. Bil je to stvor z Černe huste! Bile me hude strah, motika mi je postajala vse teža i teža… Razmišljala sam kaj napraviti… Pobeči ili zasukati rukave, stisnuti zube i boriti se? – govorila je zadihano. Eliza je ukipljeno sjedila i slušala.
– Htela sam pobeči, ali več je bile prekesne! Tulike mi je bil blizu da me skore serce izdale! Bila sam strahu da bu me zacopral i hbil! – nastavila je baka.
– Rekla sam mu nek se verne h Černu hustu! Napravil je korak prema mene, a ja sam se zmerzla od straha!
– Rekel mi je nek gledim svoja posla… I da nesmem več niti pisnuti! – stavila je ruke na prsa i duboko uzdahnula. Eliza je zadrhtala i uhvatila ju za ruku. Jagica je nastavila pričati, a srce joj je počelo ubrzano lupati.
Rekla je Elizi da je stvor stajao ispred nje i izvukao šibice kako bi pripalio cigaretu. U tome trenu uspjela mu je zaviriti ispod klobuka. Kad je šibica kresnula, vidjela je stotinu gadnih crva na njegovu licu. Vijugali su mu po ustima i ulazili ispod klobuka. Jagica je glasno udahnula, a Elizu je preplavio strah.
– I kaj si onda napravila, baka? – upitala je zapanjeno.
– Htela sam kričati, ali nesam mogla! Stisnula sam motiku od straha! – odgovorila je.
Stvor je pokazao prema kućama u daljini, kao da joj naređuje da krene prema selu.
– Taj copernjak je proklet, Eliza! Dobre da me nije na mestu hbil! – rekla je stisnuvši Elizi ruku.
Upozorila je Elizu da mu se nikada ne smije približavati. Eliza je kimnula i čvrsto se priljubila uz baku.
*
Jednog dana, kad je Jagica nosila napoj svinjama, zagledala se u truli luk koji je plivao u napoju. Bio je crvljiv, smećkast i pun mušica, što ju je podsjetilo na lice vrganja iz Crne šume.
– Gnjili luk zgledi kak vrganj z huste! I bogme je črvljivi kak on! Gnjili luk, to nek bu Mirko Poriluk! – rekla je Jagica i tako je selo prozvalo vrganja Mirkom Porilukom.
Seoske babe govorile su da je „copernjak koji je zrasel z mahovine, grdi i smrdljivi hrženjak” i nitko nije znao kojim je vražjim čudom oživio. Seljani su govorili da je prikaza stvorena od sotone koja nema krv ni organe i koja im želi zlo. Vjerovali su da je njegova unutrašnjost pokvarena ljepljiva smjesa ispod koje se ne čuju otkucaji srca. Meštar je rekao da glava tog prokletog vrganja nije ljudska nego da je to „jedna obična crvljiva jabuka koju treba zdrobiti”.
*
Jutro je svanulo. Eliza je u zoru napojila krave i svinje. Pričala im je kako jedva čeka da se majka vrati. Morala je još odnijeti krumpir iz staje u kuću, oguliti ga i oprati. Stavila ga je u kantu i krenula u kuhinju, nadajući se da će tamo ugledati majku. No u kuhinji je zatekla inspektora i Jagicu kako razgovaraju. Spustila je kantu na pod, ruke su joj zadrhtale, a oči se napunile suzama.
– Još nema mame?! Rekla si da bu berze došla! – rekla je, a glas joj je drhtao.
– Smiri se, pucica. Inspektor bu rešil sve! – odvratila je Jagica i zabrinuto pogledala inspektora.
– Tak je! Idem ju iskat h sele! – rekao je i krenuo tražiti Nadicu.
Eliza je bila blijeda kao magla. Jedva je stajala na nogama i odbijala je jesti. Baka je pred nju stavila tanjur s kruhom, no ona je samo nijemo gledala u njega. Opomenula ju je da mora jesti jer će postati slaba za nošenje kanti. Baka se uputila prema staji, a Elizine tople suze natopile su kruh.
Inpektor je tog jutra pretražio cijelo selo, ali Elizinoj majci nije bilo ni traga. Kad se vratio do Jagice, hitro je poslala Elizu da provjeri nedostaje li kravama sijena. Izraz na inspektorovu licu govorio joj je da ima loše vijesti.
– Nadica je h zemlju je propala. Nema je nigde! – rekao je.
– Kaj bume rekli pucice? – upitala je Jagica.
– Reči joj da se bude vrnula. Mala je, nekaj bume zmislili – odvratio je inspektor, a zatim nastavio:
– Jagica, jesi morti nekaj čudnog vidla toga jutra kad je Nadica nestala?
Jagica je zastala, prisjećajući se glasanja mačaka kod gnoja. Rekla je inspektoru da je otišla rastjerati mačke i vidjela Poriluka kod gnoja.
– Nadicu je zel Poriluk! – viknuo je inspektor sa strahom u očima. – Zate se on motal oko tvoje hiže! Približio se Jagici i rekao da je Elizina majka već sigurno mrtva. Inspektor je dodao da ne smiju ništa reći Elizi prije nego što obavijeste njezina oca.
Nekoliko trenutaka poslije začuli su otvaranje vrata.
– Krave su srečne i site. Jeste našli mamu? Kad bu došla? – zabrinuto je upitala Eliza.
Inspektor i Jagica šutjeli su, a Elizine oči napunile su se suzama.
– Jesi našel moju mamu? Kad bu došla? – rekla je osjećajući nemoć.
Inspektor je nervozno namjestio naočale. Zakoračio je prema vratima, a Eliza mu je pripriječila put.
– Kaj se događa? Reči mi, nisam več mala! – kriknula je. U prsima joj je gorjelo i osjećala je da gubi zrak.
– Obečavam ti da bu berze došla. – rekao je inspektor, pa pozdravio Jagicu i otišao.
Eliza je potrčala prema baki i brisala suze njezinom kutom.
– Baka, kad bu se mama vrnula? – ponavljala je dok je nije izdao glas.
Lucija Švaljek
