Promatram te, ponovno, izdaleka.
Ulaziš u mrak u kojem smo nekad
Prebirali jedno po drugom kao tragači za zlatom.
Posegnuo bi tada u dubine mog grudnjaka,
Tražeći grumenje neke ljudskosti
Do koje ni sama nisam mogla.
Ja bih tada raskopčala tvoju košulju,
Pokušavajući razabrati nekakvo bilo,
Bilo kakvo,
Samo da si dokažem da ovo nisu samo fizikalije.
Promatram te.
Hodočastiš, pretpostavljam,
Do neke nove Magdalene,
Koja zna šutjeti kad treba.
Ja sam svoje rekla.
Zamrznem se dok zuriš u mobitel kao nekad
Kad bi čekao da me pokupiš
Na križanju sivih stanica i olujne jetre.
Znao si pričati o meni kao da sam bitna žena,
Kao da sam tvoja žena,
Kao da sam vrijedna žena,
A ne djevojčica bez znanja i s gomilom srama.
Nisam te htjela voljeti,
Ne znam je li te to boljelo,
No mene svakako jest.
Promatram te.
Pitam se čeka li te doma dijete ili žena
I hoćeš li ujutro popiti kavu prije posla
Dok se u tebi proteže netko labilniji
Od osobe koja si nekad bio.
Promatram te, ponovno, izdaleka
I pitam se
Jesam li ti ikad
Zapravo bila blizu.
Problem komunikacije.
Rekla sam, A-
Rekao si, zašto ne B,
Zašto se podlagati potpuno
Arbitrarnom prioritetu
Arbitrarnog samoglasnika.
Rekla sam, de molim te-
Rekao si, zašto se spuštam
U molećive regionalizme
Kad su tako prijetvorni
I toliko prosto plebejski.
Rekla sam, gle-
Rekao si, zašto je vid tako bitan,
Zašto uvijek polazim od njega,
Zašto ti uvijek dociram i savjetujem,
Zašto nikad ne krećem od sluha.
Pa sam sjela,
Uzela zraka,
I više ništa nisam rekla.
Vremeplov.
- je. Ulica miriše na krpice sa zeljem i kavu.
Baka me uzela u ruke i nosi me
U sklonište.
Tamo imamo posebne igračke za uzbunu.
Odrasla sam i ne živim u ratnoj zoni.
Mama kaže da ove sirene koje zavijaju
Nisu one morske.
One sigurno zvuče ljepše.
Voljena sam. Smijem biti tužna kad trebam.
Pjevam plišanoj pandi o gardi hrvatskoj.
Teta mi se smije.
Ali ja sam uvjerena da panda zna za heroje.
Danas je tuđi predsjednik objavio rat tuđoj državi.
“JULIJA, NE!” Mamin urlik
Visi nad stepenicama.
Istrgla sam joj se iz ruku.
Nije to moja država, nije to moja stvar.
U mojoj glavi, granata izgleda
Kao velika žarulja, prozirna,
U bojama balona od sapunice.
Ne smijem razmišljati o tome.
Moram saznati kako izgleda kiša žarulja.
No, što ako se razbiju?
Seka se jednom porezala na staklo.
Ali danas krvari iz svih mogućih vijesti.
Vraćam se mami.
“Vidiš,” kažem joj, “ništa mi se nije desilo.”
Oči su joj pune vode. Vodi me u sklonište.
Zamišljam djecu Kijeva
Kako se trgaju iz majčinih ruku.
Zamišljam očeve u teritorijalnoj,
Ujake na fronti.
Zamišljam bake u iščekivanju.
Zamišljam tete bez osmijeha.
Odlazimo, konačno, doma.
Mama kaže da sam velika pa mogu
Nositi sve igračke uz stepenice.
Svačija sadašnjost postaje naša
Sa svakim prvoispaljenim metkom.
Julija Savić (1992., Zagreb, Hrvatska) je freelance prevoditeljica i pisac marketinških tekstova, pjesnikinja te jezikoslovac. Kao izvođačica i/ili suorganizator sudjeluje u raznim pjesničkim događanjima, uključujući multimedijalne projekte društveno angažirane umjetnosti u Hrvatskoj i Njemačkoj. U siječnju 2020. popraćuje izložbu „Postajanje“ splitske fotografkinje Glorije Lizde svojim pjesništvom i prijevodom predgovora, a u ožujku 2021. sa skupinom pjesnika objavljuje humanitarnu digitalnu zbirku poezije „Di si bio 2020.: Stihovi pod maskom.“ Tijekom veljače i ožujka 2022. nastupa u online pjesničkom programu Temple of Poets umjetničke platforme AymoLive.
