Dijala Hasanbegović: Stanica za duhove

VASELJENA

U mojoj kući
soba
stanica za duhove
klopka za sjene
soba u kojoj odavno nema
nikog koga volim i nikog
ko bi volio sebe.
Hladna je i ljeti
kao da u nju bježi dah
uspuhanih zima
nemilosrdnih
kao poklon za godišnjicu
kao da se u nju useljavaju
svi zimski mjeseci
u snijeg zarasli asfalt i trava
kratka i siva, izrasla iz glinene zemlje.
U mojoj kući
soba
puna odlazaka
namjera o odlasku
odjeće u koju udovi više ne staju
koju više nema ko da oblači
u mojoj sobi
na istočnoj strani
sunce u zoru zaklanja oči
zatvaram je kao što se oči zatvaraju
pred strašnim prizorom
svaki put kad tamo idem ostaviti
jedan svoj život.
U mojoj kući
soba
u kojoj niko
nije progovorio četiri godine
ali puna je
prepuna
iz nje nikad neću sve iznijeti
jednom ću je samo ostaviti.
Jučer smo soba i ja dobili poklon:
jaje koje svira uspavanke i u mraku
po zidovima ispisuje vaseljenu.
Gledala sam prvi put
nakon četiri godine
uz zvuke kineske uspavanke
kako se ljulja
sve što je ikada stvoreno
što će ikada biti
što će ikada nestati.

BIJEG

Raduj se, jer svijet je san. Raduj se.
Svako svoj sanja.
Bila sam spremna priključiti se sekti
bila sam spremna pobjeći s Krišnom
bila sam spremna obožavati Višnu
umalo nisam otišla na Tibet
kažu da se teško vratiti
umalo
nisam nestala bestraga kao psovka
ali ona vesela umalo
nisam od sebe nestala
malo je falilo da me se uvjeri
da se sve može napustiti
malo je falilo da me se izmjeri
u neku mjeru dovoljno ludu
u neku vjeru
potpuno snenu i besmislenu
kad sam čula da su svi naši svjetovi snovi
da što se desilo ne mora da boli
i malo je falilo da povjerujem
da se može jednostavno otplesati
u potpuno poricanje.
Guru je mantrao i glava mu je mirisala
na opojne droge i biljni šampon
svi su ga gledali
kao da žele biti on
željela sam da probam otići
i vratiti se godinama poslije
potpuni stranac
nakon nebroj odsanjanih svjetova
samo da otkrijem mogu li
proći ijednom cestom
putem parkom
a da sjećanje ne boli
muklo ne pecka
kao da me zrak
oštar od uspomena tetovira po zatiljku.
Bila sam spremna preći daljine
bila sam spremna povjerovati
nevjerovatne psine
samo da zaboravim kako je bilo
ne trebati
ne htjeti
samo biti.

GNIJEZDO

pokazala je rupe posred
svih svojih dlanova
i upitala: ovako te gledam
kako ti gledaš mene?
Bila je potpuna tišina
srce joj je kucalo u glavi
nakon što su se oko njih uvijali samoglasnici
dok nisu postali topli tanki mlazevi i sad su tijela
jedno za drugo vezana vrelinom
koja se ne prekida dok ne osjetiš hladnoću po bedrima.
Hoćemo li ići živjeti u Englesku hoćemo li ići
živjeti u Bosnu hoćemo li ići živjeti
rekla je i pogledala gore u gute osakaćenih mjeseci
što vise u rastrganim paukovim mrežama.
Više je krvi u mome sjećanju
nego što je mrva kruha u Pesahu.
Zauvijek! rekao je on u jastuk a ona je pitala
postoji li ton u kojem se glasaju
i po kojem se prepoznaju svi voljeni zauvijek
i rekla: ja imam dvadeset i sedam premišljaja
i trideset i četiri hiljade ponosno nakupljenih sati
imam beznačajni bezbroj
nikad otkucanih
sekundi
niz ovu ulicu pa do dna
su moja siročad –
prošapući sebi kako će te zvati ocem.
Zauvijek! rekao je u jastuk
a ona: u svakoj mojoj bluzi je rupa
na prsima
kroz koju trenirani psi
vade pregrijano srce –
milion je smrti prošlo niz moja leđa
dok bi mi ga vraćali na stolu
pokrivenom bijelim stolnjakom
pokraj lavora tople vode
u kojoj pliva moja odsječena kosa.
Trebat će nam puška da tjeramo vukove
koji će htjeti pobiti moje pse
u velike vreće ni u kakve kofere
potrpat ćemo sve
Zauvijek!

Dijala Hasanbegović
Iz zbirke pjesama Žena u ružičastoj haljini, Vrijeme Zenica 2021.