TVRĐAVE
Možda je to nama,
na kršu poniklim,
zapisano
negdje
u nekom genu.
Da tu kamenitost
nosimo
kao dio sebe.
I da je, s vremena na vrijeme,
pokažemo
u svoj njenoj
gordosti i snazi.
I čistoti bjeline.
I u svoj njenoj bremenitosti da je sručimo
na onog do nas.
Onog
što sunca nam daje.
Tvrđava postanemo na tren.
Mrzim ovaj krš i draču i kamen dračeviti
što miran godinama stoji.
A onda, u jednom trenu,
zid ozida
i sve prozore zazida
i kamen sami
postaneš
okamenjeni.
IZVOR
I kroz trepavice spuštene
očima tvojim gledam.
U krletki tjemenoj
ukliještena
svaka tvoja riječ.
Svaki mladež
zapečaćen
crtom dlana tvog.
U pupku
još mi usne tvoje.
Iza uha
ostao tvoj nos.
I više sam ti nego ja.
Pretočila se u vode tvoje.
Skamenila u tvoje stijene.
Napustila svoj izvor
da ga opet
u tebi
nađem.
KRŠ
Krš
u meni.
I poskok ispod kamena.
Svakog trena iskočit može.
Ne dam mu!
Držim ga na sigurnoj udaljenosti
od srca.
Od plemenite strane mene.
Da otrov svoj ne isprsne.
Na usta, na prste.
Iz očiju da ga ne prospe,
pa da otrov sami postanem
Neka!
Na svijetu trovača dosta je.
I otrovanih i zatrovanih
dosta je.
Još jedan ne treba.
Između poskoka i sunca
bitka se vodi.
Ja sunčevim stazama ruke pružam.
Uzmi me, sunce!
Upit ću tebe u svoje oči.
Uzmi me cijelu!
Gorit u zagrljaju tvom
ako treba.
Samo me vodi dalje…
Od otrova što prska.
Od trovača mrkih lica.
Od trovača u meni.
Sakrij me!
Mojoj sjeni mračnoj.
Mome poskoku otmi me!
Nek budemo jedno.
U vatri jedno.
U svjetlu jedno.
Nek izgubim sebe u tebi.
Samo od skoka
poskoka
otrovnog
čuvaj me…
Edita Brkić
