Danas nam je sestra rekla da prekosutra izlazimo. Obje. Ušla je u sobu nakon doručka i krenula s uobičajenim pospremanjem, a zatim je zastala, kratko nas pogledala i izgovorila:
– Još ste samo sutra tu, ljepotice. Nema više izležavanja. Ne može ni bolest vječno trajati.
Ljeto ga je uvijek podsjećalo na pustoš.
Opet gledam u mobitel, iako sam izašao i neću se vratiti barem dva sata tako da ionako ne mogu ništa raditi. Obukao sam staru zelenu hudicu i donji dio trenirke prije nego su stigli opet nazvati. Gotovo sam izletio kroz ulazna vrata zgrade.
– Ajde, put pod noge i donesi mi te knjige. – rekao je sa smiješkom.
Osjetila je pritisak u glavi.
– Leti – otvorio je vrata – ne mogu položiti ispit bez tih knjiga, a imam još jako puno za raditi. Ti ionako po cijele dane na poslu samo ispijaš kave i visiš na Facebooku.
Otac je sve lošije.
Otac, misli Veronika svaki dan.
Otac.
Ta riječ je poprimila toliko različitih značenja ovih godina i prošla toliko metamorfoza da ne zna kako bi ga uopće mogla opisati jednoznačno, kao jednu osobu, jedan splet živaca, krvi, kože i mesa.