Opet gledam u mobitel, iako sam izašao i neću se vratiti barem dva sata tako da ionako ne mogu ništa raditi. Obukao sam staru zelenu hudicu i donji dio trenirke prije nego su stigli opet nazvati. Gotovo sam izletio kroz ulazna vrata zgrade.
– Ajde, put pod noge i donesi mi te knjige. – rekao je sa smiješkom.
Osjetila je pritisak u glavi.
– Leti – otvorio je vrata – ne mogu položiti ispit bez tih knjiga, a imam još jako puno za raditi. Ti ionako po cijele dane na poslu samo ispijaš kave i visiš na Facebooku.
Otac je sve lošije.
Otac, misli Veronika svaki dan.
Otac.
Ta riječ je poprimila toliko različitih značenja ovih godina i prošla toliko metamorfoza da ne zna kako bi ga uopće mogla opisati jednoznačno, kao jednu osobu, jedan splet živaca, krvi, kože i mesa.
Zima je i mračno je. Nema nikoga, samo ljuljačke, pješčanik, tišina. I nas dvoje. Sami. Njegov prijatelj i ja. Kao u filmu o posljednjim ljudima na zemlji. U mraku samo žar njegove cigarete i snijeg koji blista pod uličnom rasvjetom. Bijela brda. Zima ne prestaje.
– Nemaš dovoljno toplu jaknu, nije ni čudo da se smrzavaš – govori mi on često.
Njegova briga mi godi.
Prethodna