Promatrali ste kolijevku mora kako se ljulja. Kosti brodova tinjale su, dim lomače i dalje je dozivao moreplovce. Pomagao si Strijeli pripraviti čorbu kad te Igla pozvao u šetnju i pošao si s njim. Mahnuo je rukom, kao da nastoji obuhvatiti tabor.
– Kako ti se čini?
– Što kako mi se čini?
– Ovaj život.
– Drugačiji je – slegnuo si ramenima.
– Mnogo uzbudljiviji, zar ne, Mali?
– Nisam siguran. Zasad nisam vidio ništa pretjerano uzbudljivo, ali više se svira i više se pleše.
– I mnogo se više smije. Toga mi je uvijek nedostajalo na ovoj sivoj stijeni.
– Ljudi u mjestu su ti poručili da i dalje pripadaš kopnu.
Odmahnuo je glavom – Glupo je misliti da pripadamo nekamo, a naročito tlu. Kako mu mogu pripadati kada nas okružuje ocean?
Zašli ste u šumu. Nisi bio siguran je li se to po tlu polegla magla ili sinoćnji dim.
– Mjesto je ostalo isto kao i u mojim snovima – kazao ti je.
– Nemoguće.
– Što bi ti o tome znao?
Nasmiješio si mu se – Mora da ti se čini još manjim.
Stao je i počeo se smijati. Smijeh se uskoro pretvorio u kašalj – Mudar si ti, buho. Mudriji čak i od vlastita oca kad je bio tek dječarac.
– A kakav je on…
– … bio kao dječak? Znao sam da ćeš to pitati. Povučen, stalno je slušao, rijetko bi kad progovorio.
– Da pogodim, tebe nisu mogli ušutkati.
– Tako je. A jedino tko je mog dragog Kartografa mogao natjerati da naniže više od nekoliko riječi…
– … je moja majka.
– Bistar klinac. Jedino je Švelja mogla natjerati tog klipana da se igra s nama.
– Kamo ćemo, uopće?
– A idemo u mjesto, kad su me se svi već toliko zaželjeli. Uostalom, tvoj mi otac nešto duguje, pa ću te zamoliti da odjuriš doma po to. Kartograf nam je postao zaboravljiv.
– Po što to?
– Kartu.
– Kartu?
– Tako je.
– Kartu čega?
– Kartu zvijezda, očito – rekao je i lagano te pogurnuo.
– Da, očito – naglasio si drugu riječ – Koja karta?
– Neki ga zovu Okrhnutim otočjem, a dugi Odlomljenim otocima.
– A gdje se nalaze?
Čvrgnuo te – Zašto bi ga tražio kartu, ako znam gdje se nalaze, kanarinče? Iako – nastavio je – Znam otprilike gdje se nalaze i koje zvijezde pratiti. Samo mi treba potvrda.
– U redu – kazao si i rukom trljao mjesto gdje te čvrgnuo.
– Dođi do krčme poslije. Trijezan ne mogu trpjeti ove ljude.
Majku si zatekao kako šiva. Oko nje rasprostrta tamna tkanina nalik na noć. Bio si znatiželja.
– Jedro. Trebat će jedro za novi brod – objasnila ti je.
– Crno, zašto crna jedra?
– Neće biti sasvim crna – mirno je odgovorila, ne mičući pogled s tkanine.
Kimnuo si i uspeo se stepenicama. Tiho si ušao u očevu radnu sobu. Nekoliko krakova slabašne svjetlosti obavijalo se oko njegovog stola i polica natrpanih knjigama, kartama i spisima. Stol mu je bio pretrpan i knjige koje su se tamo nalazile bile su klimave kule gotovo pa tvoje visine, tvoreći red u kojem se samo on snalazio. Gdje sad, u svom tom neredu, naći kartu Okrhnutog otočja? Prišao si polici i redom tražio, popeo se na stolac i svejedno istezao vrat pretražujući najviše police. Spustio si se i okrenuo prema stolu. Nisi mogao vjerovati svojoj sreći. Mapa zvijezda do Okrhnutog otočja nalazila se još na stolu, sudeći po još neosušenoj tinti, nekoliko točkica koje su činile sazviježđe Zečje šape, otac ju je još dovršavao. Mora da su on i brat mu htjeli usporediti svoja saznanja. Puhao si u tintu dok se nije osušila, a zatim je pažljivo sfrkao i uzeo sa stola. U silnoj si uzbuđenosti trknuo bočicu tinte koja se zakotrljala i u crnim tragovima pala sa stola i razbila se.
– Mali? – začuo si majčin glas odozdo, popraćen škripom njezina stolca – Što sad pak izvodiš? – krenula je uz stepenice.
Srce ti je tuklo. Brzo si zataknuo kartu iza leđa o hlače i izvukao novi pergament i stavio ga na stol. Otac nije podnosio kad bi, njegovim riječima, trošio taj dragocjeni materijal za svoje gluposti i to godinama nisi činio, ali morao si brzo razmišljati. Praznina pergamene, govorio ti je, predstavlja mogućnost, ona može postati pričom.
Stisnuo si zube i punim stopalom zagazio u staklo. Osjetio si kako krhotine probijaju đon tvojih cipela i urezuju ti se u tkivo, tvoreći usput sazviježđe tvoje brzopletosti. Podigao si pogled i ugledao majčinu siluetu na vratima.
– Opet stvaraš svoje svjetove.
– Oprosti – odgovorio si joj – Nisam ni započeo, a već sam prolio tintu.
Odmahnula je glavom – No dobro, pretpostavljam da je i to bolje od toga da ti je samo do pića i tučnjave. Hajde, očistit ćemo to, samo pazi da ne staneš na staklo.
Očistili ste staklo i krenuli se spuštati niz stepenice. Pomalo si pretjerano počeo šepati.
– Ipak si uspio ugaziti u staklo?
Kimnuo si.
– Zašto mi nisi odmah to rekao?
– Da se ne naljutiš.
– Mala budalo. Dođi da te zakrpam.
Očistila ti je rane i zatim ih zavidala. Usta su ti bila suha i preznojavao si se. Imao si osjećaj kao da će ti karta svaki čas ispasti.
– Ne boli toliko, ajde ne glumataj – rekla ti je i obrisala znoj s čela – Eto! Gotovo. Nemoj se oslanjati punom težinom da ti rane opet ne prokrvare, ali nije ništa strašno – promrsila ti je kosu – Hajde sad, moram dalje šivati.
Istrčao si iz kuće i pošao ka mjestu. Igla je sjedio na klupi ispred krčme. Pio je iz krigle i pušio. Nasmijao se kad te ugledao.
– I? Jesi je našao? – upitao te, usput brišući pjenu s brade.
Pažljivo si se osvrnuo oko sebe i pružio mu kartu. On ju je istog časa razmotao i, mrmljajući, zadovoljno pregledavao.
– Hajde, uđimo.
– Ne smijem.
Zastao je – Kako misliš, ne smiješ?
– Kažu da sam premlad.
– Sa mnom si, neće ti nitko braniti da sjediš u krčmi, to je glupost.
Ušao si za njim i zatekao novi svijet, pomalo nalik svijetu u taboru, samo što je ovaj bio na zatvorenom. Nije ti bilo jasno zašto su sve ovo, igru i ples odraslih, skrivali od vas, i to u još tako malom prostoru. Dim te štipao za oči, nije bilo lako udisati zrak, taj zrak pomiješan sa znojem i dimom i mirisom hrane. Povukao te i sjeli ste za udaljeni stol. Primijetio si kako su se ljudi za vama okretali. Neki su vas promatrali s podsmijehom, drugi sa zbunjenim izrazom lica. Sjeli ste i Igla je viknuo da mu donesu piva, a tebi čaja s rumom. Krčmar vam je donio pića, Igla mu je zahvalio i platio, zatim se vratio karti otočja. Uskoro vam je nekoliko muškaraca prišlo. Bili su niski, ali širokih pleća.
– Prvo sjediš vani, a onda nikoga ne pozdraviš. Što misliš tko si ti? – upitao ga je jedan od njih.
On nije podigao pogled s karte – To znaš. Ime mi je Igla i šijem onako kako mi se prohtije. Imaš li još kakvo bistro pitanje ili ćete me ostaviti na miru da uživam sa svojim nećakom?
Jedan te od njih pogledao – Mali, gubi se odavde, moramo razgovarati s tvojim stricem.
Krenuo si ustati kad te Igla samo pogledao. Sjeo si nazad. Igla se mirno okrenuo prema njima i odmjerio ih – A tko si ti da njemu naređuješ?
– Vidi ga – istupio je jedan, taj je djelovao najjače – Nestane sa skitnicama na nekoliko godina i odmah zaboravi pravila ponašanja. Još si nam i brodove uzeo.
– Brodove ćete nazad dobiti. Ionako ste dobro opskrbljeni. Ništa drugo ni ne radite osim što ribarite, kartate i pijete – ustao je i pogledao ga u oči – primijetio si kako drži oštricu iza leđa.
– A što ako mi odlučimo da je nama do plovidbe umjesto da tu radimo?
Igla je slegnuo ramenima – A tko vam brani da budete niškoristi poput mene?
Muškarci su zbunjeno zastali i prije negoli su uspjeli išta drugo reći pojavio se tvoj otac.
– Dečki, ispričajte mog brata. Ako bi nam mogli dati koji trenutak…
Igla spremi kriomice bodež i pričeka muškarce da se odmaknu. Krenuo je zagrliti svog brata, tvog oca, kad ga ovaj pogodi šakom u lice. Stric ti zatetura, zabije se u stol i sruši svoju kriglu. Svi pogledi u krčmi bili su prikovani za vaš stol. Igla se uspravi, ali ne nasrne na tvog oca.
– Čemu, o brate rođeni? – kaže.
– Otkud ti pravo – prosikta njegov brat – Da Malom puniš glavu gluposti. A da ne pričam o tome da si ga nagovorio da od vlastita oca krade?
Želudac ti se svezao u čvorove zamršenije od onih mornarskih – Mislio sam da… – započeo si.
… tišina tamo – prekine te otac – Razgovaram s bratom. Dakle?
– Samo sam htio usporediti bilješke, kolega. Karte su nam zaprepašćujuće slične. Moram ti čestitati, nisam mislio da ćeš otkriti Zečju šapu.
– Ma je li? – nasmija se tvoj otac.
– Rođene majke mi.
Otac se namrštio – Mali, doma. Moram razgovarati s bratom.
Bez riječi si izašao i pošao kući. Kraj stabla zatekao si Strijelu u igri s Košutom, Čičkom i ostalima.
– Zdravo, Mali – prišla ti je tvoja nova prijateljica – Jesi li u redu? Otac ti se pjenio poput morskog vala na putu do krčme.
Slabašno si kimnuo, crveneći se – Idem doma.
– Idem i ja s tobom, zanimljiva mi je tvoja majka.
Pogledao si je u oči – Važi.
– Idemo – zgrabila te za ruku i mahnula ostatku – Vidimo se!
Majka vam je pripravila čaj i užinu i sjeli ste za stol.
– Braća su opet u svađi? Što je bilo? – upitala te majka.
– Otac je bio ljut zbog karte – odgovorio si.
– Koje karte, Mali?
– Okrhnutog otočja.
– A zašto je bio ljut?
– Jer sam mu je ukrao.
Ušutjela je na trenutak, osjetio si kako te i Strijela promatra – Da pogodim, rekao ti je da mu je brat to bio obećao?
– Da – promrmljao si.
– Nije se nimalo promijenio – nasmijala se – Pokvarenjak će i smrt uspjeti uvjeriti da je prije njega zaboravila skupiti još stotinjak ljudi.
– Nisi ljuta? – upitao si je.
– Ja nisam. Za tvog oca ne znam, mislim da na tebe nije.
– Je li ovo jedro? – Strijela je promijenila temu razgovora.
– Jeste – odgovori joj tvoja majka – To je još jedno jedro pod kojime neću ploviti.
– Nikada niste isplovili?
Tvoja je majka odmahnula glavom – Ništa dalje od obale.
– Kako to? Zar niste imali potrebu?
– Naravno da jesam, ali nije bilo žena kapetana, kapetanica kad sam odrastala, bila tvojih godina. Glupača, smatrala sam da nešto treba postojati, a ne da i sama nešto mogu stvoriti.
– Postoje kapetanice, uspješne kapetanice. Poput Svile, recimo.
– Da, čula sam za nju.
– Ja ću postati kapetanica, u to sam sigurna.
– U to sam i ja sigurna – kimnula je tvoja majka.
– A ti, mali? Što ćeš ti?
Slegnuo si ramenima – Još nisam siguran.
– Zna biti tako povučen na oca, ali ima u njemu avanture, vjeruj. Tu je ipak na mene.
– Znam – nasmija se Strijela – To ipak vidim.
Najednom ste začuli škripu vrata i očev glas.
– Kreten misli da me nadmudrio. Bitanga, lupež, on misli da je pametniji od mene! – prišao vam je – Moj imbecilni mlađi brat zaista misli da nisam računao s tim da je najobičnija hulja i jebivjetar! – natočio si je čaja i sjeo za stol – Švelja, možeš li vjerovati? Rođeni brat lagao je mom rođenom sinu i natjerao ga da vlastitom ocu ukrade kartu?
– Popij malo tog čaja, od smirajploda je, smirit će te – mirno mu je odgovorila tvoja majka.
– Zečju šapu, kaže mi on, nisam mislio da ćeš otkriti – srknuo je čaj – Naravno da je nisam otkrio, kad ni ne postoji!
– Kako misliš ne postoji? – upitao si.
– To je bila klopka, nazovimo je tako.
– Mokra tinta.
– Tako je, unio sam to sazviježđe naknadno.
– Dakle, ono ne postoji? – upita Strijela.
– Postoji, možda sam se krivo izrazio.
– Ali ne u toj konstelaciji. Nije tog oblika? – upitao si.
– Zasigurno nije u obliku zečje šape – odmahnuo je glavom.
– A što će mu ta karta? – upitao si Strijelu.
Ona je slegnula ramenima – Tko zna zašto bilo što Igli treba?
– Sjajan neki kapetan – prokomentirao si.
– Nije on kapetan broda – hladno je odgovorila.
– Nego tko? – zanimalo te.
– Hrast.
– Tko je Hrast?
– Moj djed.
– Onaj suhi starac? – bio si u nevjerici.
Strijela te opalila šakom u rame – Taj je suhi starac doživio više priča nego ih ti možeš zamisliti.
– Pobjednik je i zadnja dva festivala – nadovezala se tvoja majka.
– Da si možeš vidjeti izraz lica bilo bi ti jasno zašto ti se smijem – rekla ti je igla vragolasto se smiješeći.
Otpio si gutljaj – Spomenuo je da će nam vratiti brodove.
– Tako je – rekla je tvoja majka – Strijelini će ovih dana našim ribarima sagraditi brodove.
– I ti ćeš? – upitao si je.
– Naravno, neću valjda sjediti sa strane – srknula je čaj.
– Onda ću vam i ja pomoći.
– Možda si ipak više nalik mene nego što sam mislila – rekla je tvoja majka.
Sljedeće si dane proveo u znoju i piljevini koja ti je bockala i grebala kožu. Na dlanovima su ti nastajali žuljevi, mišići su te preklinjali da staneš, ali nisi mogao, gledajući Strijelu kako neumorno radi, ponos ti nije dozvoljavao. Brodovi uskoro nisu bili kosturi, već omanje morske zvijeri. Nakon gotovo tjedan dana rada prišao vam je Hrast. Mirno vam je rekao da su radovi pri kraju i da odmorite.
Vama je više bilo do igre negoli odmora.
Poveo si je na vrh otoka, do bijelih stijena. Igrali ste skrivača i lovice i prepričavali ste priče. Kao što bi i sa svojim prijateljicama i prijateljima iz mjesta radio.
– Sigurno ne znaš što Igla želi s tom kartom? – upitao si je.
Ona se vrtjela na mjestu – Mislim da ni samom Igli nije jasno što želi. Zapravo, znam što želi – naglo je stala i teturala, smijući se – Želi osvojiti ovogodišnji festival.
– Zašto mu je za to potrebna karta? – upitao si više sebe nego nju.
– Znaš, zaista postavljaš previše…
Strijela se najednom ukipila i oči su joj se raširile. Upitao si što joj je, ali nije odgovorila. Okrenuo si se i pogledao prema hladnom horizontu. Ugledao si bijela jedra kako vijore poput zvijezde koja se ukazala dok je nebo još bilo azur. Osmijeh ti se rastegnuo licem. Odmah do njega pojavio se još jedan brod, njegova su jedra bila poput ljetnog neba. Između njih niknula su jedra boje lavande, a nešto dalje dva broda crnih jedara. Zatim akvamarin, cinober, cimet, žuta i narančasta, teget i indigo, svijetlozelena i boja borovog lista, zatim šest ili sedam boja kojima nisi znao ime, ali bio si siguran da bi im osjetio okus ili miris čim bi ih izgovorio. Strijela je stala kraj tebe i promatrali ste taj silni horizont. Uhvatila te za ruku i primijetio si kako joj niz obraz cure suze.
Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, Jugoslaviji. Objavio je dvije knjige, “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”. Trenutno radi na tri treće knjige. Živi u Zagrebu.
