Potrošili smo sve lijepe upaljače
Rečenica titra na ekranu mobitela. U velikoj su sobi jedino svjetlo šarene lampice na zidu. Na podu popijena boca vode, napola pojedena vrećica čipsa, prazno pakiranje žvaka, omot čokolade, ištekan punjač za mobitel i laptop. Ona leži na bračnom krevetu samo u prevelikim gaćama. Nije ni važno kako izgleda, važno je jedino to da sve navedeno vjerojatno neće pokupiti s poda još sljedeća tri dana. Prozor je širom otvoren, ljeto je i zavjesa nije navučena. Noć je i najgore što se sada može dogoditi je neka pjesma Loua Reeda iz daljine.
All the poets they studied rules of verse
And those ladies, they rolled their eyes
Sve su si već rekli, tako barem misli. Ne, sigurna je. Svi romani ispisani na mobitelima, dugački plavi pravokutnici, sve noći između dvanaest i pet i trideset, sve suze, sve slomljeno staklo, sva izgubljena odjeća i dostojanstvo. Sve ono što je moglo i što ne može i neće, četiri godine sažete u punu pepeljaru čikova. Sve su si već rekli – svaki je scenarij promišljen, svaki procijenjen kao nedovoljno dobar, svaki se pretvorio u strah. Svejedno noću dok nitko ne gleda ona pali božićne lampice na zidu jer je on tako volio, iako od toga loše spava i ukoči joj se vrat od izbjegavanja svjetla. Previše je stvari koje se ne opraštaju, onih koje onemogućuju sljedeći korak, kao onaj veliki val u plićaku koji te prevali. Sve su si rekli – imali su cijeli kratki film koji izgleda kao flešbekovi skidanja flastera kad se zalijepi za dlake koje nisi znao da imaš, kao prvih deset minuta na hitnoj dok ti četvero doktora istovremeno radi pretrage i nitko ti ništa ne govori, ali znaš da je sranje. Vani je noć i najgore što se sada može dogoditi je neka pjesma Stonesa iz daljine.
Ooh, a storm is threatening
My very life today
Na stolu je dovršen tekst koji nikad neće poslati jer bi bio prosječna knjiga, jer bi rekao previše i premalo. Na stolu su biljke, svaki tjedan jedna manje. Na stolu je plan s dnevnim zadacima i sretna je kad obavi svaki treći. Jedino svjetlo dolazi od lampica na zidu i mobitela koji nježno osvjetljava polovicu njenog lica i svakih pola sata joj padne na glavu. Razmišlja po čemu se ova priča razlikuje od tuđih – vjerojatno ni po čemu osim što je njena i sada nekako mora smisliti njezin kraj, jedan od onih koji nisu bili ponuđeni. Recimo onaj koji bi joj omogućio da promijeni identitet ili skupu plastičnu operaciju da si ne nalikuje, zauvijek sve zaboravi ili osvoji Eurojackpot pa odseli u neku zemlju gdje je uvijek ljeto i nema signala.
Na krevetu pored nje futrola je upaljača uzorka Milka krave, da su Milka krave stvarne i srebrne. Nijedan upaljač koji je kupila ne stane u tu futrolu. Postala je neupotrebljiva, a tako lijepo leži u ruci. Rekao joj je jednom netko u kafiću moment upaljača dok ga držiš u ruci i nekako bolje odgovara, po dodiru znaš da je tvoj. Potrošili su sve lijepe upaljače na džointove, i onaj iz Grčke u obliku metka, čak i onaj u obliku majmuna kojem su oči svijetlile crveno, čak i one s Titom, iako su rekli da će ih ponovno napuniti. Nikada nisu. Potrošili su sve lijepe upaljače na džointove, na bore oko očiju, na prljave rubove usana, na filmove kojih se ne sjeća, na otiske zuba na koži, na najmanji krevet na svijetu. I doista su si sve rekli, ponavlja barem deset puta u danu, deset kao savršen broj, a čini se da ona najmanje vjeruje u to. Svi oni filmovi koje će pogledati bez njega, svaka njegova grimasa odglumljena u njezinoj glavi, svaka situacija u filmu kada ga jasno čuje da se smije iako nikome drugome nije smiješno, svaki napuhnuti trbuh na TV-ekranu, svaki brk, svaki kaubojski šešir i mafijaški obračun koji će ostati nepodijeljen. Sve su si rekli, ako i nisu ona će si sama reći. On će si sam reći. Dok postoje zasebno u istom gradu, nema načina da ostane neizgovoreno. Svaki upaljač crne boje ukraden slučajno sa stola bit će bolna rana, ona će znati opisati gubitak u opsegu eseja, znat će iskoristiti emociju kao da piše o gubitku osobe koja je značila puno više od prolaznog predmeta. Svaki dogovor o buđenju, o tome tko će spavati pored zida, tko će napuniti bocu vode prije spavanja, tko će ujutro napraviti doručak, kome će ostati nekoliko minuta jastuka, tko će se probuditi ranije i praviti se da spava. Sve su si rekli – i laku noć i dobro jutro i ne mogu i nemoj i ostani i otiđi što dalje i volim te volim te volim te iako ne ostaješ iako ostaješ iako odlaziš iako više ne spavaš na istom mjestu još uvijek uvijek ima prostora da legneš ako slučajno dođeš samo pazi da me ne probudiš iako nikada ne spavam jer čekam. Sve su si rekli i kad je mobitel stišan i kad poruke ne dolaze i kad ih dolazi previše i kad je prozor otvoren iako nije ljeto i hladno je ali možda se u suprotnom neće čuti kako dolazi, kako staje pod istim prozorom i čeka. Znate li kako je tiho čekanje? Može zatvoriti prozor, može ugasiti ljeto jednom pokretom ruke, zakračunati vrijeme, pokupiti smeće s poda i sklupčati se u upaljač oblika sna. Potrošili su sve lijepe upaljače na džointove, na riječi nježnije od onih za Magdalenu, na mekana stopala izvan popluna, na tri sata sna, na kašnjenje na posao, na najgoru dostavu hrane nakon ponoći, na sladoled od četiri kune. Sve su si rekli – i da je vrijeme da više nije vrijeme i da nikad nema vremena i da je vremena premalo i da će uvijek biti vremena za pet minuta odgode alarma, za lizanje trepavica.
Ostala je ta jedna poruka na ekranu mobitela. Ako je pošalje, to će biti kraj, reći će mu sve, a on neće znati da se oprašta.
Potrošili smo sve lijepe upaljače na džointe titra na ekranu kao natpis za izlaz u podzemnim garažama. A vani je noć i najbolje što se sada može dogoditi je neka pjesma Twin Peaksa iz daljine.
You're sweeter and you're colder than a frozen tangerine
Thinkin’ when I'm older I'ma buy you a ring
Lara Mitraković (Komiža) pjesnikinja je i magistra kroatistike i sociologije. Rođena je 1992. u Splitu. Osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Jedna je od članica književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige Brojanje pogrešaka (nagrada Grada Karlovca “Zdravko Pucak”, 2016), zajedno s drugim članovima književne grupe 90+ zbornik Netko podvikne, djeca odrastu (Fraktura, 2018) te Dva puta za jug (Fraktura, 2019). Sudjelovala je na različitim književnim i glazbenim festivalima (Međunarodni festival književnosti u Temišvaru (2018), Thessaloniki Book Fair (2019), Slovenski sajam knjiga u Ljubljani (2019), ZenBazen u Svetom Ivanu Zelini, Indirekt u Umagu (2019), Feminizam je za sve u Zagrebu (2020), Festival svjetske književnosti u Zagrebu (2020)), a za Dan žena 2021. zajedno s još 17 autorica objavljena je u aktivističkoj audio-zbirci “Bez zastoja i bez straha” za koju je zaslužna Platforma za reproduktivnu pravdu. Sudjelovala je u rezidencijalnom projektu Ulysses’ Shelter 2019. godine prilikom kojeg je boravila na Mljetu, u Ljubljani i u Larissi (Grčka). Pjesme su joj prevedene na rumunjski, slovenski, grčki, češki i francuski.
