Draga,
opet ja. Dobro vas je snašlo, ha? Možda bih trebao reći: dobro nas je snašlo, ali namjerno izbjegavam prvo lice množine. Ovo nije moja priča niti moj rat. Ovo nije moja katastrofa; prirodna, umjetna, nazovite je kako god vam drago, što god vam pomaže da noću lakše zaspete. Ništa od ovog nema veze sa mnom, draga. I ti to najbolje znaš.
Otkako je ovo počelo, vaša slatka samoizolacija, vaša samonametnuta karantena, vaš plač oko toga da nemate sve privilegije koje ste imali prije, vesele me kao rijetko što; nema svježeg povrća, propustit ćete čak dva koncerta, kavice subotom su prošlost, kao i hobiji u grupama za koje ste mislili da vas čine potpunijim osobama.
Ne mislim na tebe, naravno. S tobom suosjećam, nadam se da si dobro. Da te pandemija i potresi nisu oštetili. Ni tebe ni tvoju obitelj. Kako je tvoj sinčić? Raste u neobično doba. U doba ‘otkrivenja’, rekao bih. A što se to otkriva? Ljudska priroda, draga. A čovjek je čovjeku vuk, uvijek sam govorio. I samo je pitanje vremena prije nego što se požderete.
A ja ću sjediti sa strane i gledati.
Čini se da likujem, ali snašlo vas je samo ono što ste zavrijedili. I tu, naravno, ne mislim na tebe. Ti nisi zaslužila okrutan kraj. Možda ima još takvih kao ti, ne znam, uvijek sam bio lijen tražiti, ali sumnjam.
Ne možeš zamisliti koliko mi je drago što sada ne mogu nikamo, što su mjere postrožene, što se uskoro neće moći niti u dućane. Što će se zaraza širiti, i ne samo zaraza. Što će sav toliko hvaljeni ‘rad na sebi’ nestati bestraga. Ostat će bjesomučan rad za goli život. A uskoro više niti to.
Nevolja nikada ne dolazi sama, problemi će se samo gomilati. Ili produbljivati, kako ti drago. Zajednice će prve nestajati, a zatim i gradovi, države.
Vidjet ćeš.
Svi koji su dosad uživali u svojoj slobodi i zdravlju, doživjet će rez. Nagao i apsolutan. Prvo će to doživjeti kao da im je netko opalio šamar. Bit će uvrijeđeni, malo će zasuziti. Ali onda, kada shvate razmjere ovog stanja, ove ‘katastrofe’, ‘apokalipse’ kako je osjetljiviji vole zvati, e onda će se suzice pretvoriti u gadan čvor koji će zaleći na dno želuca i neće popuštati.
Njihovi najbliži umirat će sami i daleko. Očaj koji će im se šćućuriti u utrobu, nitko neće moći iščupati. Brzo će zaboraviti na redove pogodnosti koje su imali, kao na redove slatkiša u supermarketu. Sve će im biti oduzeto, malo po malo. Kao put u pakao, nikad nagao, nikad brz, lagan za koljena i kičmu, blagi spust, bez krivina, bez miljokaza i putokaza.
Volim tu riječ, draga. Blagost. Svi su smatrali da su blagi prema meni. I moji šefovi kada su mi davali otkaze, i moji takozvani prijatelji kad su me odbacili i izdali.
Ove sadašnje blage mjere potrebne su kako bi se ljudima pokazalo kakvi su i što im je činiti. Upravo se o tome radi i ovdje. Maske, razmak između ljudi, kazne ako se ne poštuju propisi u trgovinama… sve su to početne, blage lekcije, ma kako ih tko doživljavao. Čujem da se neki već bune, govore o totalitarizmu, fašizmu. Ha-ha. Jedva čekam da ih snađe ono što će ih uskoro snaći.
No, dosta o ovoj shizofrenoj situaciji: reci mi kako si ti? Kako podnosiš izolaciju? Slikaš li? Imaš li koncentracije? Ja nemam, skladanje mi slabo ide, iako imam ponuda, što je pravo čudo. Kada uspijem, sve zvuči jače i bolje nego ikada prije. Osjećam da moja glazba prodire ravno u mozak svakome tko je čuje, kako razdire sve na što naiđe. Nepokolebljiva. I srećom, još uvijek od nje mogu živjeti. Moje potrebe su ionako bile minimalne u usporedbi s drugim ljudima. Minijaturni cvjetići u odnosu na vas kojima nisu dovoljni niti dvorski vrtovi. Na žalost, koncentracija mi nikada nije bila jača strana. Sada ne osjećam više da je ispred mene sto uključenih televizora, osjećam da je u meni sto uključenih radio-stanica, a većina ih čak nije na podnošljivoj frekvenciji. Ali, ja sam na to navikao. A na što si ti navikla? Na što su navikli oni oko tebe kad im se par tjedana izolacije čini kao nepremostiva muka?
Sada ćemo vidjeti. Kada stvari dođu do svog dna. Znaš li što je dno? Želiš li da ti pričam o tome? O kukama koje se zabijaju u meso i ulaze u mozak tako snažno da se sve ljestvice užasa koje si negdje, krajičkom oka vidjela, čine kao Disneyland?
Nee. Ne želim ti pričati o tome. Još ste uvijek ograđeni u svojoj zoni punoj blagostanja. Nemate pojma. I zato bih ti preporučio da uživaš. Malo straha je uvijek dobro, ideja da neki ljudi negdje umiru, da se guše, to je gotovo romantična pomisao.
Sve dok znaš da si sigurna.
A ti, osjećaš li se još uvijek sigurnom? Kako spavaš? Kako spavaju tvoji slatki prijatelji? Je li netko već počeo uzimati male pilule? Ja dobro spavam, još ljepše sanjam. Neku sam noć sanjao apokalipsu. Moji prijatelji su slavili nešto kod mene. Ne baš pravi prijatelji jer i sama znaš da takve nikada nisam imao, ali poznanici, oni koji se nikada ne bi zajedno našli u istoj prostoriji, ali u snu su tamo. Ne znam što slave, ali znam da ja sigurno ne slavim istu stvar. Guraju se i kao žohari šire po mom stanu. Želim izvaditi nož i probosti ih, jednog po jednog jer znam, negdje u nekom kutku mozga znam da će se pretvoriti u nešto neljudsko i nepopravljivo. Odlazim u kuhinju i uzimam najveći nož, zloslutno ih gledajući, njihove crne oči i podle osmijehe. Prilaze mi, zahvaljuju što sam ih ugostio. Pričaju sa mnom kao s dobrim, naivnim domaćinom, ništa više. I zatim se, naravno, počinje događati: s jednog na drugog prelazi virus, postaju zombiji i ne znam kako se obraniti, kamo pobjeći. Dođem do prozora i nastojim pozvati u pomoć, ali oko mene su, posvuda su. Iskočim kroz prozor jer znam da ću radije umrijeti nego ostati s njima ili postati jedan od njih i tada otkrijem svoju moć. Mogu letjeti. Sporo i nježno, kao da se krećem kroz gusti sirup kružnim, plivačkim pokretima, ali mogu. Jedan od njih me pokuša dohvatiti, a zatim se i ostale, zaražene, mrtve ruke usmjere prema meni. Gađenje u meni raste. Zašto sam slavio s njima? Ljut sam na njih, a još više na sebe. Ljutnja prelazi u bijes. Želim ih uništiti, sve do jednog. U ruci još čvrsto osjećam nož. Ubodem prvog koji me pokušao dohvatiti i u isti tren osjetim veću snagu i pokretljivost. Dakle, što ih više smaknem, to ću biti brži i imati više snage? Izgleda da je tako. Bacam se na njih nemilice i dok ih smrskavam, osjećam kako bubrim i plamtim od poleta kojeg mi više nitko ne može uskratiti. Htjeli su me se dočepati, a završilo je ovako. Ne, nije završilo, trajat će sve dok ih ne istrijebim, jednog po jednog.
Jedan od ljepših snova, draga. I činio se tako stvarnim.
Tako da se za sebe ne brinem, izvući ću se. A tvoji? Je li netko već osjetio ono što nazivaju anksioznim napadajem? Taj napadaj je isto Disneyland. Vjeruj mi. Molit ćete za više napadaja, za više pilula, za više svega što vam se sada događa. Preklinjat ćete. Stvari nikada ne idu na bolje, toliko si već trebala shvatiti.
Jesi li išta uopće shvatila? Od onoga što sam ti čitavo vrijeme pokušavao objasniti? Vjerujem da nisi, ali nije ni bitno jer svi vi vjerujete da se naša draga priroda budi. Ha-ha. I još će se štošta probuditi, vidjet ćete, od onoga što je čekalo i drijemalo u dubini.
Ne naslađujem se. Nisam ja jedan od onih osvetničkih tipova na kakve si često nalijetala pa si mislila da su udarci nešto što lako možeš promijeniti s puno ljubavi. Uvijek mi se sviđalo to koliko mnogo ljubavi imaš u sebi. Jao, kako je to bilo uzbudljivo. Znati da ćeš zatitrati i povinuti se na svako poniženje. To te je činilo tako bliskom, tako… mojom.
Predviđao sam sve, oduvijek, i sve sam dobro predvidio. Svakoj tvojoj patnji nadjenuo sam ime. Šećerno ime. Volio sam tvoju bol, mogao bih tako reći. Samo budale vole radosti. Treba voljeti porezotine. A ti, kao da ih još uvijek nemaš dovoljno, zar ne? Trebao bih uzeti žilet, ili možda tek papir, i iskoristiti svaki, najmanji djelić tvoga tijela.
Ne želim da zarasteš. Ne želim da ljudski rod zaraste. Želim da vam ostanu otvorene rane, rane koje ne zacjeljuju, koje se gnoje, od kojih nemate niti jedan dan mira niti milosti.
Želim da to traje, traje i traje. Da nikada ne popusti.
Ali, da ne misliš da sa mnom vlada samo okrutnost, nadam se da to ipak neće vječno trajati.
Nadam se da ćete pocrkavati. Kao štakori.
A znaš li tko će ostati zadnji? Upravo oni.
Potop nije uspio, ostao je čovjek.
Ali, uskoro, konačno, niti on.
P.S. Pisat ću ti dok mi ne odgovoriš. Osjećam da si sve bliže tome. Svih ovih godina si me uspješno izbjegavala, ali znao sam da ne trebam prestati, kao što sam znao i da će vas upravo ovo snaći.
Pozdravio bih te s ‘drž’ se’ ali to mi se ne čini nimalo romantičnim, a znaš da sam ja sav od šećerne vate.
Tvoj bombončić,
Sebastian
Jelena Zlatar Gamberožić
Iz zbirke Svijet je gladno mjesto, Centar za Kreativno Pisanje CeKaPe
