Snovi, lagodni ili mučni, neminovno nadžive čovjeka koji je vjerovao da su samo njegovi, te se, bez ikakvog reda i poštivanja neovjerenih autorskih prava, budući da o njihovom intervalu učestalosti nema evidencije, pojavljuju kome god i kada god to žele. Da se neko, možda mitsko stvorenje usudilo na taj, za čovjeka neostvariv podvig vođenja evidencije snova, danas bi on zaprepašteno zurio u još jednu, ne naročito privlačnu istinu: niko od nas nema vlastite snove, to jest, svako od nas, san, ako ne u cijelosti, a onda u fragmentima dijeli sa onima kojih odavno nema, kao i onima za čije smo postojanje odlučili ne saznati. Upravo taj za koji vjerujemo da je naš, pripao je prethodno jednom barbarinu noć nakon što je učestvovao u pljački posrnulog Rima, potom se, na duže vrijeme skrasio kod neizmjerno hrabrog i još pohlepnijeg križara, u Veneciji ga je početkom petstotih često ugošćavala jedna poprilično cijenjena kurtizana, a tri vijeka kasnije i otmjena gospođica na obalama Temze, u noćima pred povratak oca i vjerenika iz, nadala se, uspješne trgovine crnim robljem. Zato bi se svako, prije nego se odluči na tvrdnju da nema, da ne može imati ništa sa ubicom, pljačkašem‑osloboditeljem ili profinjenom engleskom robovlasnicom, morao sjetiti snova, o kojima suštinski zna malo, ali koji, oslonimo li se na Aristotelovo tumačenje – san jest jednako narav onog koji sanja – kao mentalni obrasci, bez pogreške, ukazuju na nezanemarive karakterne sličnosti.
Otkada je stigla u Granadu, tri noći uzastopno, profesorica je sanjala Estebana i drvo života. Stajali su rame uz rame u dvorištu njihove kuće, u čijem je središtu izrastao džinovski bonsai. Njegovo stablo sezalo je do nasridskih stupova, šireći se skoro do balkonskih ulaza u spavaće sobe, a krošnja nadilazila krov. Tvoja mama je bila opčinjena drvetom života, ovo je posadila dan prije nego te napustila. Estebanove riječi bile su okidač na koji se Celia svom snagom zatrčavala u stablo pred sobom, što, zbog njegove veličine, nije bilo dovoljno ni da uplaši opatice u njegovoj krošnji. Otac se na njen pokušaj obaranja stabla grohotom smijao, a zatim otvarao kapiju i krećući se ka parkiranim kolima u kojima ga je čekala Celiji nepoznata žena, izgovarao uvijek isto: Budi dobra, tata se uskoro vraća. Bjesnija nego ranije, ona se nanovo okretala stablu i nastavljala u njega udarati pesnicama i nogama. Od osjećaja nemoći koji je rastao, ubrzo je zaplakala. Moje suze su crne, vrisnula bi nakon pogleda na tamne dlanove vlažne od suza, a potom otvorila oči.
Nakon trećeg buđenja, Celia je pomislila kako nikada nije trebala slijediti savjete svog psihoterapeuta sa Manhattana kojem je ispričala o mailu pristiglom sa lažne adrese, a koji je za njega ustanovio da je odlična, takoreći neponovljiva prilika da se njegova pacijentica vrati u rodni grad nakon očeve smrti, da pokuša popraviti odnos spram kuće u kojoj je rasla, te možda usput ode i do samostana čija joj je adresa u mailu servirana i sazna više o glasinama da njeni roditelji to zapravo nisu jer, potvrdit će nekoliko puta u toku seanse: postaće vam jasnije, gospođo Molina, da se svaki događaj, pa i naizgled najkrupniji može i mora, sa izvjesne vremenske razdaljine, sagledati drugačije, time ćete se uvjeriti i da je sve, ma kako vam to zvučalo sada, od relativne važnosti. Kako je uopće mogla pasti na tu psiho‑postmodernističko relativističku glupost po kojoj je, reći će vam, crno ili bijelo, isto, jednako, dakle, sasvim u redu, a vi, upravo takvi kakvi ste trenutno – najbolji! Taj idiotizam od psihološke škole, to opće rasulo, čovjek 21. vijeka ćutke podnosi, jer je ono, u okeanu srušenih ideala, najpodnošljivije u što se može gledati. Naravno da je sve najbolje upravo sada, kao što je i jučer bilo, kao što će i sutra biti. I naravno da je od relativne važnosti to je li prije četrdeset i kusur godina vaš identitet prekrojen, pogotovo ako je prekrojen na bolje – čemu, stoga, dramatizacija maila od tri rečenice, koji bi mogao biti okrutna, ali ipak samo šala, sna u kojem se pojavljuju crne suze, pa i priznanja da je sa konačnim padom frankističkog ideala, uvjetno rečeno “njena” porodica doživjela slom, nakon uspona koji je za Moline trajao stoljećima? Pa šta? U jednoj seansi mogla je glorifikovati caudilla do božanskih razmjera, a već u slijedećoj mrziti sebe zbog činjenice da je Esteban ostao vjeran Falangi do njene disolucije 1977. – sve bi ostalo potpuno isto. Nakon trećeg buđenja postalo joj je jasno: ma šta mislila, ma kako postupila, za suvremenu psihologiju i svog, njujorškog, na internacionalnom nivou priznatog terapeuta sa hrpom uokvirenih certifikata na zidu ordinacije, ostaće najbolja verzija Celie Fátime Molina Andrés. Ili samo Celie Fátime. Svejedno, svijet je bogatiji za njenu, današnju, najbolju verziju nje same. Kakvo grozno vrijeme, rekao bi Esteban Molina: imate li vi, djeco, uopće išta za što biste se uhvatili, a da već ne tone?
Bio je četvrtak. Zamišljala ga je kako postavlja to pitanje, i ne očekujući odgovor, sjeda u crvenu fotelju na ljuljanje naspram klavira u salonu, za koji je, odlučivši da svira, sjela nakon doručka.
Tvoja djevojčica će da ti svira, tata. Tata te sluša.
O, Mozart, znala je da ne bi izdržao duže od dva takta, pa to je divno. No, jesi li čitala…
U rečenici koju sada nema ko da dovrši, dok svira Mozartovu Temu i varijacije u A duru, tinejdžerki koju je do smrti zvao djevojčicom, tata bi, bez stanke, prepričao sagu o bečkoj masonskoj loži osamnaestog vijeka, o Wolfgangu kao zakletom masonu koji skončava u zajedničkoj grobnici bečkih siromaha – masonstvo je, ipak, beskorisno, zaključiće, a potom će joj, nakon što se dotakne iluminističke filozofije, korak po korak, pokušati usaditi duboko uvjerenje, da čovjek iza nečega mora stati, pa makar to nešto cijeli svijet procijenio kao pogrešno. Estebanova najdraža prostorija u kući pretvarala se tada u njegovu pozornicu.
Sve te tvoje partiture, misliš da bi postojale, da Beethoven nije uzeo na sebe rizik onoga što radi, da Strauss nije nosio glavu u torbi, da Wagner nije bio… ono što je bio? Ti samo uči. Tvoje je samo da učiš, a vremenom ćeš, uz moju pomoć, shvatiti značaj ovih riječi.
Gledala je u fotelju u kojoj ga nije bilo, a da jeste, odjurila bi k njemu:
Razumijem. Tvoji su pobijedili. No, reci mi, je li to da me kupiš negdje od nekog fratra za nekoliko hiljada peseta, učinilo da se i ti osjetiš manje impotentnim, više dijelom pobjedničke strane? Kako to da te Estrella svejedno napustila?
No, kako je fotelja stajala prazna, umjesto nečeg novog čula je samu sebe kako, otkrivši šta je djedov i očev ideološki izbor značio, po sudu onih koji su u omjeru snaga, ipak, prevagnuli i ispisali svjetsku historiju, ponovno osjećajući mučninu, izgovara:
Najprizemniji talog španskog društva – to si i ti, i djed, i cijela loza Molina. Treba da vas nema. Nikada nije trebalo da vas bude.
Krajem osamdesetih je, prvi put izgovorivši ove riječi Estebanu u lice, obećala da će prodati sve što su imali, a imali su mnogo, zahvaljujući vrijednim predcima koji su, da na neplodnoj zemlji Andaluzije stvore svoj raj, od sedamnaestog vijeka pa na ovamo, u nju iscijedili svaku kap znoja. Ti bogati veleposjednici, uzgajivači maslina i vinove loze, jednoglasno bi izglasali linčovanje svoje posljednje potomkinje, jer je imanja oko Granade, Malage i Almerije, u godinama koje su nastupile, razdijelila daljim rođacima, čije su siromašne pradjedove oni, za takav zaključak nije bilo potrebno poznavati ih, prezirali. Dinastija poznatih andaluzijskih zemljoposjednika skončala je tako što je jedna zaljubljenica u drevne civilizacije, razjarena na frankističku prošlost čovjeka koji je njeno podizanje povjerio dadilji, bez učešća u stvaranju slike o ženi koja ju je rodila, odlučila zadržati tek kuću u kojoj su, uključujući nju, živjele posljednje tri generacije. Tako to biva, često se čuju slične priče: neko je prokockao porodično poduzeće, nekome su lihvari uzeli tri stana na Puerta del Sol, neko treći je, pak, sve prodao da bi ovjerio svoju odanost alkoholu. Njen jedini porok, misli, zureći u fotelju čija praznina počinje da je iritira, bilo je traganje za rasterećenjem. Iz uvjerenja – koje je neizmjerno gluplje od savjeta njujorškog psihoterapeuta – da je osjećaj koji ju je obuzeo kada je mladiću iz Maena, nadomak Granade, koji je tvrdio da su u srodstvu, bez daljnjih provjera i potrage za dokazima, poklonila cijelo jedno imanje sa kućom u sasvim pristojnom stanju, blizak stvarnom rasterećenju za kojim je čeznula. Slobodan sam, gospođo Molina! Hvala vam do neba, čvrsto je stisnuo njenu ruku. I ja sam slobodna, pomislila je i nasmiješila mu se. Ništa više nije moje u ovoj zemlji, osim oca koji leži na postelji u kući koje ću se, isto ovako, kada ga jednom ne bude, riješiti. I to što je priželjkivala da fotelja Falanginog funkcionera što prije ostane prazna, bio je neuspio pokušaj samouvjeravanja da je sloboda tu, iza ugla, da čeka na nju, da uistinu postoje činovi i rituali koji zauvijek oslobađaju, i da memorija, zalijepljena za grumen zemlje, za stablo masline, za dvorišni kamen, za visoke stropove kuće, za jedan salon i jednu fotelju, u katastru može biti zavedena pod tuđe ime, ili napokon nestati sa najrasterećujućim od svih činova – smrću sopstvenog oca.
Dok osjeća da su joj ruke preteške i da bi Mozartov cantabile i u odličnoj salonskoj akustici, pod težinom ruke koju nije bila u stanju kontrolisati, zvučao krajnje patetično, ustaje od klavira i zastaje pred foteljom koja se lagano klati. Zaustavlja je, jer samo joj, više od praznine, smeta njeno klaćenje. Sve se u ovom svijetu klati. Sve je, nakon kontinuiranih ubistava i reanimacija čovjekove vjere u bilo šta, osuđeno na vječno klaćenje. Jedino je, u tom moru nekonzistentnosti u kojem živi više od četrdeset godina, figura pobornika duha tradicije, nacije i vjere koja je nalagala da djevojčice dobro igraju flamenko, govore jezikom za čiju su se čistoću pobrinuli madridski jezičari, redovito idu u crkvu, ljube i slave muške članove obitelji koji će ih malo kasnije odvesti pred oltar da se na vrijeme sačuvaju glavobolje, koje bi im one, jednom djevojke, samim tim uvijek na rubu da obrukaju porodicu, mogle sa lakoćom prirediti, još uvijek, barem do sutrašnjeg puta u Santiago, stajala uspravno. Figura onog čija je, vjerovala je, krv – stvar koja ju je, moguće, poštedjela svih tih tradicionalno‑imbecilnih pravila kojima je oduvijek opravdavao narodnu neukost, a za koja se u društvenom životu zdušno zalagao, ili se, prije i očiglednije, radilo o tome da sa njom nije mogao, da kod nje nije bilo načina da se zavede red, da je kod nje sve što je mogao uraditi bilo to da odstupi – ostaće netaknuta do sutra.
Nemoj da me oslobađaš, i sama iznenađena onim što izgovara, kleknula je pred njegovom praznom foteljom i pognula glavu.
Preklinjem te, ne želim da znam. Neću. Samo nemoj nikada, nikada da me oslobodiš sebe.
Emina Smailbegović
Odlomak iz romana Strašna djeca Averroesova, Buybook, Sarajevo 2022.
Emina Smailbegović je rođena 1996. godine u Sarajevu. Diplomirala je klavir na konzervatoriju Santa Cecilia u Rimu, a magistrirala muzikologiju na Univerzitetu La Sapienza Roma. Trenutno je doktorandica muzičkih nauka na istom univerzitetu i ujedno PhD visiting studentica na Muzičkom institutu pri Univerzitetu u Beču. Njen prvi roman Via Appia objavljen je u izdavačkoj kući Buybook 2019. godine.
