Odlomak iz djela u nastanku
Sljedećih nekoliko dana vratio sam se rutini i manje ili više, osim društvenih igara s frendovima nedjeljom, nisam izlazio. Pokušao sam ih uvjeriti o postojanje tog fantomskog radija, ali nisu mi vjerovali. Useru polilla poslao sam poruku, ali me seenala. Ljuta seenuša, a ja nisam tvoj seen. U ponedjeljak, nakon još jedne smjene do 23h, vratio sam se doma i upalio radio. I dalje je bio na istoj frekvenciji.
Poslao sam im poruku u grupni chat i rekao da odu na 101 megaherc. Pljuštale su poruke i gifovi prepuni poruge. Poslao sam im thread s Reddita i pitali su me vjerujem li da je zemlja ravna. Muteao sam chat i ugasio radio. Išao sam se otuširati pa leći. I da mi dlanovi imaju krvave rupe u sebi, ne bi mi vjerovali.
*
Ujutro me dočekalo brdo poruka u grupnom chatu.
da, da, misteriozni radio, kak ne
pun si govana, poeto
duguješ pivu
ja sam bome čuo ziku
I tako dalje. I na Redditu me dočekala poruka od polille.
polilla · 46 mins. ago
ej, sori za zadnji put, upala sam u ful sjebani k hole hahahahah
redpantsbananafish · now
vcrs?
Spremio sam se na posao i odlučio preživjeti još jedan dan.
*
Sa šeficom sam imao sastanak, zapravo, coaching kako to vole zapakirati. Pokazuje mi moje KPI rezultate. Ne znam za što je to skraćenica. Kurac pička Isus, ne znam, ali znam da je to ništa doli kvantifikacija mog vremena provedenog na poslu. Efikasnost, produktivnost, zadovoljstvo naših klijenata naspram mog truda.
– Znaš, s malo više truda mogao bi bez problema postati TL ili WFM. Ovako ćeš ostati junior agent.
– Da, ali to znači da bi se morao truditi.
Što sam naučio o radu: ono što sam naučio je da se dobre i efikasne radnike kažnjava s još više rada, trik je o tome da budeš beskoristan, ali da nikada ne shvate da to zaista jesi. Drugim riječima:
Sve ću napraviti kako ne bih morao raditi.
Odgajani smo da budemo vrijedni i produktivni i da nas se izrabljuje. Dobre su manire u većini slučajeva ono što normalan čovjek naziva nedostatkom kičme.
– Evo, vidiš.
– Što vidim?
– I o tome sam htjela razgovarati s tobom. Taj tvoj stav.
– Moj stav? Ja nemam stav.
– Imaš. Tebe boli briga za sve. Znaš što bi trebao?
– Nemam blage, Marija.
– Počet više pričati sa svojim kolegama.
– Razgovaramo. Idemo na puš-pauze. Išao sam nekoliko puta i na cugu u Sidro s njima.
– Ali mogao bi biti topliji. Eto, što recimo znaš o Dori i njezinim problemima?
– E, sori, ali zašto bih se gurao u tuđe probleme? Pa jedva se nosim sa svojima.
– Znaš što? – gledala me u nevjerici.
– Recite, šefice.
– Tržište je zasićeno ljudima koje traže posao.
– Molim? – nehotice sam se nasmijao.
– Da, dobro si čuo.
– Hoćeš reći da je masa nezaposlenih?
– Je, mnogo bi ljudi ubilo za tvoju poziciju. Ovo je mlada firma, dinamičan smo tim, moraš biti fleksibilniji.
– U redu – susprežem se svim silama da ne zakolutam očima – Obećajem da ću se potruditi.
– Znam da hoćeš. Ajde, počasti se malo, vidim da je ostalo još pizze.
Salutiram joj s dva prsta i odlazim za svoje radno mjesto.
– Što kaže Marija? – upita me Ferhan, Turčin s kojim najčešće zapalim.
– Sere – sliježem ramenima.
– Oš’ na piće s nama ili opet pitam gluposti?
Pogledao sam na mobitel. Nema odgovora od polille – Znaš kaj? Hajde. Nije da imam pametnijeg posla – možda Marija i nije sasvim luda, možda bih mogao upoznati ove ljude kad sam već osuđen biti rob novcu i polako umirati od dosade kao i oni.
*
– Velim ti, Marija je okej, samo malo ukočena – rekao je Ferhan – Daj joj šansu.
– Nisam rekao da nije okej i lako za ukočenost – signaliziram konobarici da ponovi rundu – Nego je onak… priglupa.
– A ti si pametniji od svih, filozof? – ubaci se Dino.
– Nisam od svih, ali od nje svakako jesam. Mislim, dajte pogledajte ovaj story – pokazujem im mobitel. U kadru se vide samo ruke kako nazdravljaju koktelima. Kičastim fontom piše: AFTER WORK COCTAILS. Ruke nazdravljaju u beskrajnom loopu. Tri ljubičasta emojija đavla.
– Što fali tome? – upita Dino.
– Na stranu to kaj ne zna kako se piše riječ koktel na engleskom, ovakvi loopovi pouzdan su znak da je osoba potpuni moron. O ljubičastom vražićku da ne govorim.
– Ćemo gledati derbi za vikend? – Ferhan upita Dinu.
– Što, kako Liverpool trpa United na Old Traffordu? – upitam.
– Ti pratiš nogomet? – Dino razrogači oči.
– I možeš misliti kako će se Liverpool izvući na Traffordu – doda Ferhan.
– Pa čuj, ukupni rezultat u posljednjih deset utakmica u Premiershipu je 29:6, a United je, ako ništa, postao još gori.
– Otkad ti znaš nešto o nogometu? – Dino je i dalje u šoku.
– Mama mi je sportska novinarka. Počela je krajem osamdesetih, a zamisli tad biti ženska u sportskoj redakciji. I dan-danas ima previše krkana, a zamisli tek tad.
– Svašta… – zaključuje Ferhan.
Zavibrira mi mobitel. Ponadao sam se da je polilla, ali vidim Gitino ime.
Krolo?
Kaj si već tamo?
Frendice taman odlaze pa gledam s kim dalje izblejati.
Ajde, eto me za 20min.
– Momci – ispijam gutljaj – Idem.
– Kaj, uplatit listić za derbi? – podbada Ferhan.
– Evo, počastite se – ostavljam malo više love i odlazim.
*
– I? Si i dalje u vezi s onom malom? – Gita nam zove novu rundu.
– Kojom?
– Ma onom… slikaricom koja je dvadeset godina mlađa od tebe.
– Nije baš toliko, ali kak’ ti znaš za nju?
– Jesi, a?
– Ma jok. Spucala me.
– Bed. Si u kurcu?
– Ma ne, ne više – slegnuo sam ramenima – Znaš kak’ to ide, srcobolja je sinusoidna. Najgora je nuspojava prekida bila to što sam opet počeo pisati poeziju.
– E da, kaj je s tim?
– S čim?
– Pjesmama, mamlaze. Objavio si jednu zbirku, svi su te hvalili k'o novu nadu. Tebe i onog bodula.
– Šeparovića.
– E, njega. I onda si nestao.
– Ne znam, ponekad mi se čini da bi zaista divno bilo nestati.
– Ako želiš nestati, moraš naučit razmišljati kao čarapa.
– I kaj onda?
– Niš, neko će te vrijeme pokušati pronaći, ali ubrzo će odustati. Ionako nisi toliko bitan.
– Samo ja ili?
– Ma nitko od nas. I nije to ništa loše, dobro je zauzdati ego. Makar vidim da bi ti imao problema s tim.
Nemam joj što odgovoriti pa se nasmiješim. Skrenem pogled i promatram kafić. Pića i pijanci za limenim šankom. Drveni interijer, zadimljena ogledala na suprotnim zidovima, Gita i ja sami u separeu u potmuloj, žutoj svjetlosti. Opet pogledam nju, tipka po mobitelu i plavičasta svjetlost pada joj na lice. Zaista, opet ne mogu odgonetnuti koje su joj boje oči. Igram se boja i promatram je. Čujem klik zaključavanja moba i ona podigne pogled.
– Zašto tako buljiš?
– A?
– Kaj buljiš?
– Tvoje oči.
– Kaj s njima?
– Ne znam koje su boje.
– Vidi ga, napio se od dva pelina.
– Popio sam tri s kolegama s posla.
– I? Sjećam te se na faksu, bio si na glasu kao propikuća.
– Propikuća, sjecikesa, švaler. Tri u jedan. Čega se još sjećaš?
– Kako ste ti, Kostić i Brusač bili nepodnošljivi na predavanjima.
– A sjećaš li se Limba?
– Kaj s Limbom?
– Pa nakon promocije jednog broja… – započeo sam.
– Aha, sjećam li se kako smo se faćkali.
– Pofaćkali, misliš?
– U čemu razlika?
– Da smo se faćkali značilo bi da je to trajalo, a ne da je bilo pijano barenje jedne iznimno pijane noći.
– Kaj ja znam – slegnula je ramenima – Meni se sve nekako činilo da je uvijek postojala određena napetost među nama – pogledala me u oči – Mislim, dok smo studirali, ne.
– Ma da, mislim da si u pravu, faćkali smo se.
– Eto, nisam luda.
– Jesi, ali nema veze. A sad?
– Što, faćkamo li se sad?
– Viđaš li se ti s nekime?
– Zašto pitaš?
– Tak – dodirnuo sam joj vrh cipele nogom.
– Joj, nemoj mi opet s tim forama, nije ti ovo 2012.
– Dobro, ajde, neću – nasmijao sam se – Ali nisi odgovorila.
– Ako te zanima samo zato jer bi se htio jebati…
– … ma nije samo zato. Ajde, jebote, nismo sto godina solo ovak’ sjedili. Reci mi.
– Ma ne, zadnji me krepil varao pa nekako nemam želuca.
– Žao mi je to čuti, Gita.
– A šta ćeš – pogledala je kroz prozor – Jebote, pljusak.
Pogledam i ja i ugledam narančastu uličnu rasvjetu kako se vijori u lokvi i prekriva asfalt, a nama se noć taloži u očima i na trenutak sve je opet bezbrižno i bezbolno, nama je nanovo dvadeset i spremni smo razoriti Rim.
– O, znam taj pogled – smješka se.
– A da? Kaj taj pogled znači?
– Micao si usne i oči ti nisu bile tu.
– Nisu bile tu?
– Ne, gledali su nešto s druge strane noći.
– Aha, i?
– To znači da ti je neki stih pao na pamet.
– Stvarno? – otpijem još jedan gutljaj – Možda nešto o toj drugoj strani noći, nije ti to loše.
– Masu toga si mi pokrao.
– Druga strana noći, kaj ti je to?
– Pa ono – slegnula je ramenima – Tamo gdje ima nade.
*
Mamurluci u tridesetima, napomenuo sam, nisu za zajebanciju i ne možete ih glorificirati kao što ste nekoć mogli. Više je razloga tome. Prvo, mnogo su bolniji. Cijelo vam je lice natečeno, često povraćate, glavobolju naizgled ništa ne može zaustaviti. Drugo, šanse su da morate na posao. Čak i ako radite od doma, niste u stanju normalno funkcionirati. Crijeva plešu poput štrika između djece, hvata vas hladan znoj, nervozni ste i brecate se ne svakoga. Na šeficu, na mamu ili tatu koju zovu na ručak (gadovi nude sarmu dok vi, po prilici, umirete), na psa koji se došao pomaziti, na sve što proizvede nešto što vi smatrate glasnim zvukom. Nadalje, tako danima. Mamurluk više nije pitanje sati gdje istu večer možete dalje, o ne, ne. On je tu. On, poput stranke na vlasti, ne misli nigdje otići.
– Ej – čujem taj glas, taj jebeni glas. Taman sam tipkao na mobitel i očekivao sam tiradu o tome kako se mobitel ne smije koristiti na flooru – Moš se malo staviti na coaching?
– Evo me, Marija – pomjeram miš na svoj avatar, nema profilne fotke pa je tamo samo sivi, bezlični čovječuljak. Kliknem i namještam status s „On Queue“ na „Coaching“; krug oko čovječuljka se iz zelenog mijenja u prljavožuti. Prilazim njezinom stolu i sjedam – Što ima? Sam nešto zeznuo?
– Napisao si „Kind retards“ umjesto „Kind regards” zadnjem klijentu.
– Pa, na neki način sam zapravo u pravu – jedva susprežem smijeh.
– Molim? Jesi ti ozbiljan?
– Pa daj, Marija, razmisli malo. Tko normalan bi si dozvolio da po osam sati dnevno sluša uvrede i tuđe pizdarije za sitnu paru? Mi smo upravo to: dragi debili, mili moroni.
– Ne mogu vjerovati da ovo čujem od tebe. Pa na svojoj bi poziciji trebao ipak biti sređeniji, skockaniji.
– To je jedno te ista stvar.
– Kad si zadnji put bio na godišnjem?
Pogledam fotokopirku iza nje. Zamišljam kako je do nje odvlačim za kosu, a zatim palim uređaj i dižem poklopac. Nabijam joj lice na skener ili kako li se već zove i naglo spuštam poklopac. Na prvoj fotokopiji jasno vidimo vrisak, ali sa svakim zakucavanjem skenera joj je lice sve neprepoznatljivije, dok se mojim širi sve veći osmijeh. Skandiranje kolega svakim je udarcem sve glasnije…
– … čuješ ti mene?
– Kad sam zadnji put bio na godišnjem?
– Da, možda bi ti dobro došlo odmoriti malo.
– Pa ono, zadnji mi put HR nije odobrio godišnji na datume koje sam htio tak da nisam ni išao.
– Objasnila sam ti; zaprimili smo previše zahtjeva, nismo baš svima mogli odobriti te dane.
– No, pa velim ti, zato nisam ni išao. Od prošlog ljeta, brijem.
– Odi sad.
– Jesen je.
– Pa?
– Jesen je – ponavljam malo glasnije.
– Ne razumijem.
– Gdje da odem najesen?
– Španjolska je lijepa u ovo doba godine.
– Marija, na kraju mjeseca nemam ni za kartu do Karlovca, gdje sam ja od vermuta, naranči i Andaluzije.
– Vidiš, o tome ti pričam.
– Ne vidim, ne.
– Odi doma, odmori nekoliko dana i opravdat ću ti ih, ne treba mi doktorska potvrda.
– Molim?
– Postaješ neugodan i nisam jedina to primijetila.
– Ja postajem neugodan? Ja, koji šutim i radim svoj posao?
– I na svakom sastanku izvikuješ neukusne komentare.
– Kad zaista vjerujem da je svaki sastanak mogao, ne, trebao biti mejl.
– Sjeti se svog treninga.
– Zašto da ga se sjetim? – ovo je valjda jedna od onih holivudskih fora gdje protagonist čuje spektralni glas svog preminulog mentora tijekom konačne borbe – Znam, najbolje sam ga od svih odradio.
– Da, imao si najbolje rezultate, ali sjeti se koje su naše vrijednosti.
– Koje su naše vrijednosti?
– Da, pet vrijednosti koje nas razlikuju od svih drugih firmi. Sjeti se druge.
– Šefovi misle da su pizza parties potrebniji od povišica?
– Znaš šta – povisila je glas, vidim glave kolega kako zbunjeno i znatiželjno, poput merkata proviruju iza svojih pregradica – Možda ti je stvarno vrijeme za godišnji. Hajde, skupi stvari i odi doma prije negoli se posvađamo.
– Jawohl – odgovaram i ustajem. Odlazim do svoje pregradice, izlogiram se i skupim stvari. Pogledi me žare čitavim putem, ruke mi se pomalo tresu i osjetim kako mi se znoj cijedi niz pazuhe i čelo.
Je li moguće da mi ovo izaziva takav osjećaj srama? Polujavna prozivka spektakularnog mediokriteta s privatnog biznis faksa koja se služi korporativnim kriptojezikom. Pogledi kolega, nekih koji su mi dragi i jednako mizerni kao ja, drugih koje prezirem jer su ambiciozni korporativni penjači koju su podjednako mizerni (ili barem siromašni) kao ja. Umjesto da joj kažem da se ode izjebati hrđavom turpijom, pljunem u lice i dam otkaz, ja trpim. Nijemo, pitomo trpim. Jer me strah ostati bez posla. Jer ne želim nazad roditeljima. Htio sam toliko više od svega ovoga, ali sam negdje krivo skrenuo.
Je li to bilo pri izboru faksa? Ta humanisti su oduvijek bili izvrsni u gladovanju. Možda je u pitanju bio koji pelinkovac previše ili koja crta previše tijekom onih beskrajnih, besciljnih noću s petka na ponedjeljak. Ne znam, ali negdje sam krivo skrenuo i otada nisam onaj isti. Kao da više nisam snažan, kao da više nisam mlad i, najgore od svega, kao da nemam više ništa za reći.
Ne znam kako sam se našao pred vratima uredske zgrade, ali poslao sam Giti poruku.
Sven Popović
