D. Dž. je tada imao dvanaest godina. Majda četrnaest. D. Dž. je bio smrtno zaljubljen u Majdu i mislio je da neće preživjeti.
Kad se Majda tek doselila u ulicu, izazvala je pravu uzbunu među rajom.
D. Dž. je do tada još uvijek smatrao da je najvažnija stvar na svijetu znati što bolje igrati remi i poker. Zato se čudio svojim jaranima kako mogu da razbijaju glavu oko neke glupe ženske. (Još je nije bio vidio.)
I dalje je provodio dane uzimajući lovu na kartama starijim frajerima koji su ga smatrali za jetima, a, u stvari, nisu znali čak ni francuzu svezati na remiju.
A, onda, sreo ju je na ulici, osjetio kako ga je nešto udarilo, počele mu noge klecati i – zaljubio se.
Od tada su ga stalno viđali ispod Majdinih prozora, uvijek se slučajno motao po mjestima na koja je i ona išla, a kako je ona išla u suprotnu smjenu od njegove – on je prestao ići na nastavu.
Do kasno u noć je stajao skriven u nekom budžaku pogleda uprtog u njene prozore sve dok se i posljednje svjetlo ne bi ugasilo. Tek tada bi odlazio kući i ne bi spavao svu noć.
Kad god bi je sreo
na ulici, pomislio bi:
“Moj bože! Ja ovo umirem!”
Njegova zaljubljenost mu je donijela i materijalne neprilike.
Kako su poker igrali na terasi njene kuće, a s koje se mogao vidjeti i njen prozor, više pažnje je posvećivao tome hoće li se ona pojaviti na prozoru nego kartama. (Koliko li je fleševa ili fulova propustio?)
Zbog nje se i napio prvi put u životu.
Vraćajući se jedne večeri s terase, poslije jedne od rijetkih uspješnih partija u posljednje vrijeme, bukvalno se sudario s njom. Prvi susret licem u lice.
Promrmljao je nešto što je trebalo da bude izvinjenje, otišao, bolje reći otrčao u prvi podrum i uzeo litar žilavke.
Dok je pio vino u obližnjem parku, na klupi, pravio je najozbiljnije planove kako da se ubije. Kako ga je vino obuzimalo, ideja o samoubistvu se činila sve besmislenijom i besmislenijom, a umjesto toga donio je odluku da sutra priđe Majdi. Šta poslije toga kad joj priđe – o tome nije mislio. S tom idejom i s mukom u želucu je otišao kući i nakon duže vremena zaspao kao zaklan.
Bezbeli da joj sutra zglave nije prišao. Od toga dana je stekao uvjerenje da je uz alkohol sve lakše i jednostavnije. (Tek poslije mnogo godina shvatio je da je smisao one narodne: Piće-cviće, a mamurluk-govno!)
Jednog jutra kad se probudio vidio je kamion ispred njene kuće natovaren namještajem. Pogledao je prema njenim prozorima i primijetio da na njima više nema zavjesa. Majda se selila.
Tu selidbu je shvatio kao prevaru, kao nevjerstvo s njene strane i tada je čvrsto odlučio da se nikad više ne zaljubi.
I dan-danas se drži te odluke sve dok ne sretne neku curu, osjeti nešto poput udarca i pomisli: “Moj bože! Ja ovo umirem!”
A to mu se dešava svakog dana, svakog sata…
Dario Džamonja
Iz zbirke Ako ti jave da sam pao…, Buybook, 2014.
Fotografija preuzeta sa sajta impulsportal.net
