Exarcheia
Svemu što je pokretač ovih dana
ime je Angelika
uglavnom ih provodim na balkonu
sirijska kava pouzdan je pomagač pri odvikavanju
Atenjani su me odmah upozorili
“ne idi u Exarcheiu
to mjesto će dokrajčiti što god je od tebe ostalo”
ali u meni ionako ima već previše mene
Uvečer Mihal i ja igramo šah
onda on malo govori o posteljini na sniženju
povuče još dim pa hitno nešto mora provjeriti i više ne izlazi iz svoga skloništa
Angelika kaže da su svi poljaci takvi
mršavi i obješenih usana
Policija dolje na ulici odavno je spremna
no čini se da je nedjelja loš dan za prosvjede
“Hej, Tino”
Angelika se pojavljuje na balkonu preko puta
odlaže košaru s rubljem i smiješi se
prepričava mi sve o Spitfire/Luftwaffe srazu iz sinoćnjeg dokumentarca
ima tako velike crne oči i nježne usne da se teško koncentrirati na ono što izlazi iz njih
Angelika je redateljica a ja sam pisac
upoznali smo se u uredu call centra gdje odgovaramo na upite lijenih ljudi
“Nije li pravo čudo da si od svih našao stan baš u mojoj zgradi”
ja odgovorim nešto komično glupo jer najednom želim vjerovati u sudbinu
ona me udara u rame i rukom pokriva osmijeh
(srami se aparatića za zube kojeg nosi u tridesetoj)
Već dugo nikoga nisam naumio samo zagrliti
htjeti obično jutro
sjediti na balkonu i promatrati golubove kako izmetom opominju zaboravne stanare
tijelo mi želi sve ono što je propustilo prije
kao naprimjer vrisnuti “volim te”
Angelika viče na mene
“hej, Tino”
pita hoćemo li sutra poslije posla opet na čašu viskija u onaj bar ispunjen picassom,
baudelaireom i crnim mačkama
hoćemo li opet zajedno maštati o svemu onome što nikada nećemo postići
promatrati ljude za šankom i pisati njihove priče
Miče kosu iz usta i povlači je iza uha
drugom rukom snažno zamahuje i dobacuje mi jabuku
ona udara o balkon ispod moga i Angelika trese čitavo tijelo
U napadu smijeha obično čučne
potpuno nestane sama u sebi i sve što vidiš titranje je nježnosti
Mrak se silovitom tišinom nadvija nad nama
uzimam bilježnicu i zapisujem sve što mi balkon donosi
dronovi se zaustavljaju nad zgradom
zure svojim prodornim crvenim očima
zavjesa duginih boja uvlači se u stanove ljudi koji nisu zatvorili prozore
odzvanja prvi pucanj
dijete zaplače psi laju
Angelika se naslanja na ogradu
prilazi joj njen muškarac i ljubi je u vrat
Ronnie's bar
Oprosti što se ne javljam
ali moraš shvatiti
sati su ovdje utapanje tuge
mi smo prozreli weltschmertz
i tu smo tu da to dijelimo
Ronnie sjedi do mene
izgleda kao da mu je sedamdeset
to kina učini od čovjeka ako joj se dozvoli
I uvijek ista priča
australija
rock n’ roll
prvi LSD
kako je otvorio ovaj bar sa Shiwei
Sada govori o skidanju s heroina
hvatanju klokana puškama
da je dylan kriv za cohenovu smrt
Iza nas dvije ruskinje u društvu desetak kineza
božićno drvce u kutu pitomo svijetli početak prosinca
Wild horses sa zvučnika
kriket na televiziji
dolazi Shiwei
kopča mu jaknu i stavlja vunenu kapu na glavu
Ronnie nešto viče na moje uho
prolijeva mi slinu po ramenu
iznova predstavlja svoju kćer kao da se trudi dokazati mi nešto
ustaje iz trećeg pokušaja
ruši stolicu putem i zuri u mene
ne skida pogleda
stišće šaku i zube
Shiwei mu oko podlaktice viješa vreću punu hladnog Budweisera
Sutra je novi dan
My girl
moja djevojka ne voli podzemne vožnje
ona voli mačke
moja djevojka cigarete konzumira uz sir i bijelo vino
moja djevojka ne podnosi moderni l'art pour l'art
i jednom je pljunula na bijelo platno izloženo
u pompidou centru
ona voli muškarce s umjerenom bradom
grozi se miševa i muha
moja djevojka nosi isključivo crne hlače
i cipele na punu petu
kavu pije iza dva u podne
Burmu zove Mijanmar
moja djevojka ima glatke dlanove u tridesetoj
miriše na marakuju i med
naročito kada se za svoga muškarca nagne nad
kuhinjski stol
muškarci se naginju mojoj djevojci
moja djevojka sat veže oko desnoga zgloba
korača strogo po bijelim linijama zebre
ona ne govori često i mnogo toga kaže
kao naprimjer: anglizmi su za budale
moja djevojka sakuplja tramvajske karte
razglednice mjesta na kojima je bila i nije
novčanice diktatorskih državica lijepi preko plafona
njena junakinja je Francoise a ne Dora Maar
kada je žalosna moja djevojka došeće pred filozofski fakultet
i govori kako je Zemlja ravna ploča
moja djevojka naprosto prezire actually i like
ona žonglira kaktusima
ulazi u muške toalete
i crnim ružem ostavlja trag na Starom Zavjetu
