Nema poezije u tome
Svi smo mi sjebani
Svako na svoj način
I svi se toliko trudimo
Da se to ne vidi na van
Peglamo lica kao i košulje
Što dublja depresija
To precizniji make up,
Što veća panika to smireniji osmijeh
I izvolite, jeste šta trebali gospođo
Prolazimo laganim korakom pored drugih
Jednako slomljenih i oni se pretvaraju
Da je sve u redu da bi im bilo lakše
Pa i nama bude
Do brisanja iza prvog ugla
I moramo na kafu i javi se i hoću
I dobro sam
I znaš li kako je kad ti se u pet ujutro
Raspada duša u želucu
I nema ničeg za što bi mogla da se uhvatiš
Osim onog da je poznato,
Da je već bilo tako
I svejedno si tu,
Nisi pukla iako je i to upitno,
Nisi vrištala u gomili
I nikad nisi uradila ništa neprilično
Tvoj strogo kontrolisani raspad niko
Ne vidi, u redu je,
A ako i vide
Ko ih jebe,
Koliko je ljudi tako prošlo
Kroz naše rastrgane živote
S kojima smo dijelili
Svaku najmračniju misao
A onda ih zajedno s mislima presvukli
I krenuli dalje,
Koliko je ljudi iza tebe
I ništa više nije nepoznato
Iako se nepoznatog uvijek bojiš
Nema stanja koje se nije desilo
I nema razloga da se paniči
I umor od ljeta, od jeseni, zime
I idućeg ljeta
Od rastanka koji se sprema
I tog usputnog ali nisam ti
Nikad oprostio ono
I prelaženja preko toga
S osmijehom
Nisam ni ja tebi
Što za svakog mislim
Da će me sjebati
Ionako svi su
Ili možda nisu svi
Možda samo sjebani ljudi
Nalaze sjebane ljude
I nema poezije u tome
Sve što sam mogla da budem
Da se naposljetku i to kaže
Onako kako se kazuju istine
Koje nisu velike,
Ali su dovoljno intimne da poraze svijet,
Da sam uvijek jedino bila zaljubljena
U svoju patnju,
Da kad sklopim sva lica na dlan
Ostaju samo ožiljci koje ne otvaram
Da iz njih ne šiknu požari i poplave,
Da sam onda kad sam rekla
ali, volim te
Potpuno svjesno lagala
I kad je rekao ja sam ti samo igračka
Slagala sam jače,
Da nikad nisam pobjegla od svoje babe u ogledalu,
koja nije bila seoska žena
I ničemu me nije naučila
Osim praznoj taštini,
Da su me uvijek najviše ložili rastanci,
Da je rekao
Ničeg u tebi nema, ničeg,
A svejedno me nazvao
I rekao gdje si dođavola,
Uplašio sam se,
Slagala sam još lakše,
S godinama to postane rutina,
Da sam uvijek najviše mrzila žene
Koje su me podsjećale na mene
I onda ih obožavala jednu sezonu
Do isteka roka fascinacije,
Da žalim što nisam neko drugi, a svejedno ja
Da proživim hiljade života
koji se na ovoj planeti mogu da prožive,
Da sam gladna ovozemaljske vječnosti
I načina na koji će izmisliti
Makar putovanje kroz vrijeme
Ako već ne i besmrtnost,
Nešto dovoljno dugo da iskupim sve,
Kad bi mi do toga bilo,
Ali zapravo želim da posjetim
najgore dijelove ljudske povijesti i ljudskih duša
Kao i one najbolje,
Da budem i dvorska luda i seljanka
I trovačica i kontesa i ona koja umire
U zadnjoj sekvenci kao sporedna uloga,
Da budem gejša iako nikad nisam
svladala ljubav prema muškarcima,
Da budem kurva u izlogu i poštovanija od mnogih supruga,
Da budem toranj koji se ruši u prah
I bomba u ruci mlade djevojke
koja nikad nije smogla snage da ima ideale ljepše od smrti
I ljubav u njenom srcu prema čovjeku
koji ju je raznio prije nego ju je upoznao,
Da budem i taj čovjek
koji je ljudskost ostavio u majčinoj utrobi
ili je otpala s pupkovinom,
Da budem japanski vrt u proljeće
I da po meni gaze sitne nožice smirenih žena,
Da budem svoj najljući neprijatelj
I odrubim si glavu na srednjovjekovnom trgu
Pa dok se kotrlja tako prema svjetini
Da se nasmijem svemu što sam bila
Jer sve je bilo lakše
Nego da budem ja
Sretna pjesma
Otići ćemo u grad na sjeveru Francuske
Ja ću da budem krojačica, a ti slikar,
Imaćemo atelje i malog psa,
Sretna jutra u kojima jedemo kroasane
I pijemo kafu,
Slobodnim danima obilazimo muzeje
i jebemo se do besvijesti i nesvijesti,
Ostarićemo tamo,
daleko od loših vijesti
I svega što smo ovdje bili,
A dok ne ostarimo gledaću te svako jutro
Kako se briješ i pereš zube
Ostavljaš boju s kista na mom obrazu
Kako smo sada djeca,
A odrasli mi su ostali ovdje,
Svađaju se oko računa,
I mrze svoj lik u tramvajskom staklu,
Oni ni ne znaju kako nam je tamo
Na sjeveru Francuske dobro
I koliko smo sretni
I koliko ćemo još da budemo sretni,
Nikada nisam voljela cvijeće,
Ali tamo ga imamo, tamo ništa ne vene
I dok šetamo ulicama držeći se za ruke
Naša djeca su ispred nas
I govore francuski
I naš pas laje francuski
I niko ne razumije patos koji smo dijelili
Kad smo ono popodne rekli
Ili idemo
Ili ostajemo
Još vidim nas koji ostaju na aerodromu
I mašu nam dok odlazimo u zaborav
A onda se vraćaju kući
I pitaju se ko su bili oni ljudi
Koje smo upravo ispratili
Sonja Adamov
