Nema poezije u tome
Svi smo mi sjebani
Svako na svoj način
I svi se toliko trudimo
Da se to ne vidi na van
Peglamo lica kao i košulje
Što dublja depresija
To precizniji make up,
Što veća panika to smireniji osmijeh
I izvolite, jeste šta trebali gospođo
Prolazimo laganim korakom pored drugih
Jednako slomljenih i oni se pretvaraju
Da je sve u redu da bi im bilo lakše
Pa i nama bude
Do brisanja iza prvog ugla
I moramo na kafu i javi se i hoću
I dobro sam
I znaš li kako je kad ti se u pet ujutro
Raspada duša u želucu
I nema ničeg za što bi mogla da se uhvatiš
Osim onog da je poznato,
Da je već bilo tako
I svejedno si tu,
Nisi pukla iako je i to upitno,
Nisi vrištala u gomili
I nikad nisi uradila ništa neprilično
Tvoj strogo kontrolisani raspad niko
Ne vidi, u redu je,
A ako i vide
Ko ih jebe,
Koliko je ljudi tako prošlo
Kroz naše rastrgane živote
S kojima smo dijelili
Svaku najmračniju misao
A onda ih zajedno s mislima presvukli
I krenuli dalje,
Koliko je ljudi iza tebe
I ništa više nije nepoznato
Iako se nepoznatog uvijek bojiš
Nema stanja koje se nije desilo
I nema razloga da se paniči
I umor od ljeta, od jeseni, zime
I idućeg ljeta
Od rastanka koji se sprema
I tog usputnog ali nisam ti
Nikad oprostio ono
I prelaženja preko toga
S osmijehom
Nisam ni ja tebi
Što za svakog mislim
Da će me sjebati
Ionako svi su
Ili možda nisu svi
Možda samo sjebani ljudi
Nalaze sjebane ljude
I nema poezije u tome
![](http://astronaut.ba/wp-content/uploads/2019/09/fotke-03.jpg)
Sve što sam mogla da budem
Da se naposljetku i to kaže
Onako kako se kazuju istine
Koje nisu velike,
Ali su dovoljno intimne da poraze svijet,
Da sam uvijek jedino bila zaljubljena
U svoju patnju,
Da kad sklopim sva lica na dlan
Ostaju samo ožiljci koje ne otvaram
Da iz njih ne šiknu požari i poplave,
Da sam onda kad sam rekla
ali, volim te
Potpuno svjesno lagala
I kad je rekao ja sam ti samo igračka
Slagala sam jače,
Da nikad nisam pobjegla od svoje babe u ogledalu,
koja nije bila seoska žena
I ničemu me nije naučila
Osim praznoj taštini,
Da su me uvijek najviše ložili rastanci,
Da je rekao
Ničeg u tebi nema, ničeg,
A svejedno me nazvao
I rekao gdje si dođavola,
Uplašio sam se,
Slagala sam još lakše,
S godinama to postane rutina,
Da sam uvijek najviše mrzila žene
Koje su me podsjećale na mene
I onda ih obožavala jednu sezonu
Do isteka roka fascinacije,
Da žalim što nisam neko drugi, a svejedno ja
Da proživim hiljade života
koji se na ovoj planeti mogu da prožive,
Da sam gladna ovozemaljske vječnosti
I načina na koji će izmisliti
Makar putovanje kroz vrijeme
Ako već ne i besmrtnost,
Nešto dovoljno dugo da iskupim sve,
Kad bi mi do toga bilo,
Ali zapravo želim da posjetim
najgore dijelove ljudske povijesti i ljudskih duša
Kao i one najbolje,
Da budem i dvorska luda i seljanka
I trovačica i kontesa i ona koja umire
U zadnjoj sekvenci kao sporedna uloga,
Da budem gejša iako nikad nisam
svladala ljubav prema muškarcima,
Da budem kurva u izlogu i poštovanija od mnogih supruga,
Da budem toranj koji se ruši u prah
I bomba u ruci mlade djevojke
koja nikad nije smogla snage da ima ideale ljepše od smrti
I ljubav u njenom srcu prema čovjeku
koji ju je raznio prije nego ju je upoznao,
Da budem i taj čovjek
koji je ljudskost ostavio u majčinoj utrobi
ili je otpala s pupkovinom,
Da budem japanski vrt u proljeće
I da po meni gaze sitne nožice smirenih žena,
Da budem svoj najljući neprijatelj
I odrubim si glavu na srednjovjekovnom trgu
Pa dok se kotrlja tako prema svjetini
Da se nasmijem svemu što sam bila
Jer sve je bilo lakše
Nego da budem ja
![](http://astronaut.ba/wp-content/uploads/2019/09/fotke-02-3.jpg)
Sretna pjesma
Otići ćemo u grad na sjeveru Francuske
Ja ću da budem krojačica, a ti slikar,
Imaćemo atelje i malog psa,
Sretna jutra u kojima jedemo kroasane
I pijemo kafu,
Slobodnim danima obilazimo muzeje
i jebemo se do besvijesti i nesvijesti,
Ostarićemo tamo,
daleko od loših vijesti
I svega što smo ovdje bili,
A dok ne ostarimo gledaću te svako jutro
Kako se briješ i pereš zube
Ostavljaš boju s kista na mom obrazu
Kako smo sada djeca,
A odrasli mi su ostali ovdje,
Svađaju se oko računa,
I mrze svoj lik u tramvajskom staklu,
Oni ni ne znaju kako nam je tamo
Na sjeveru Francuske dobro
I koliko smo sretni
I koliko ćemo još da budemo sretni,
Nikada nisam voljela cvijeće,
Ali tamo ga imamo, tamo ništa ne vene
I dok šetamo ulicama držeći se za ruke
Naša djeca su ispred nas
I govore francuski
I naš pas laje francuski
I niko ne razumije patos koji smo dijelili
Kad smo ono popodne rekli
Ili idemo
Ili ostajemo
Još vidim nas koji ostaju na aerodromu
I mašu nam dok odlazimo u zaborav
A onda se vraćaju kući
I pitaju se ko su bili oni ljudi
Koje smo upravo ispratili
Sonja Adamov