mojim prijateljima rastu porculanski zubi
desetljeće je neprimjetno iscurilo,
kriza još traje, hrabri napuštaju zemlju.
mojim prijateljima rastu porculanski zubi.
zajedno klizimo u stanje paranoje,
Google nas manično prati oglasima za kućne aparate.
moji prijatelji piju zdrave masti, omegu i kokos,
prelaze na nove dijete,
odbacuju kruh i vino,
stara pravila više ne vrijede.
nitko više u zoru ne jede bureke nakon diska,
zbog glutena, i općenito, nitko ne izlazi,
samo soleri u intermezzu između dvije veze,
zaneseni novom mladosti, utopijom novog početka.
moji prijatelji – neki su se okrenuli vjeri,
čudnim obredima iz srednjoškolskih udžbenika.
mojim prijateljima rastu novi porculanski zubi,
jedna djeca im odrasla, prave drugu,
kušaju nove droge, gljive i svete biljke,
traže novi posao, napuštaju zemlju.
neki su zaista uspjeli, neki se rastaju,
drugi ili treći put, imaju treću djecu.
žene koje dugo nisam srela ispričavaju se,
nepremazanih podočnjaka,
baš su krenule frizeru,
inače nemaju toliki izrast.
muževi im našli mlađe,
ali i te će male kučke uskoro ostarjeti,
i sve će biti isto.
neki ipak nisu,
samo maštaju o hipotetskim preljubima,
o drpanju u mraku nakon pet – šest piva,
o bilo čemu da ih vrati u život,
može i nešto obično,
plivanje, jogging ili boks.
moji prijatelji odlaze u egzotične zemlje,
šalju slike iz sjajnih destinacija,
vraćaju se nakratko nadahnuti, ali isti.
moji prijatelji, znanci koje dugo nisam srela,
okrenuli su se tehnikama samorazvoja,
dodirnuli su rane traume,
čuvaju tajne o novim spoznajama
jer rana rani oči ne vadi.
moji prijatelji, žive nova desetljeća,
plaču u mraku da ih ne vide djeca,
pitaju se jesu li uspjeli.
na papir stavljaju rubrike:
ljubav, nekretnine, samorealizacija.
moji prijatelji misle da je poezija
otvoren balkon,
da je poezija Andaluzija,
da je poezija brod iz Šibenika za Zlarin,
moji prijatelji ne znaju da su oni poezija
i ovo šizofreno stanje nesigurnosti,
i ovaj strah od promašenosti,
sav taj strah,
od svih stihova najveći stih.
ima dana
ima dana u kojima nitko ne nazove.
ti zaboraviš, bog zaboravi.
vibrafon se pali,
vjetar svira palicama,
srce mijenja frekvenciju.
nitko to ne smije gledati.
ima dana. na pidžamu jaknu,
trk po mlijeko, četvrt kruha.
ima dana. ne promijenim gaćice.
cijeli dan jedna pjesma,
razmještanje interpunkcija.
tijelo se zatvara,
pore dišu mekim potezima.
ima dana. svečani ručak fini mini.
limun na izmaku, med u kristalu.
ima dana, plime svijeta navaljuju,
teško ih je izdržati.
ima dana, prikazuješ se
kao mogućnost ljubavi,
teško ti je odoljeti.
autobus za Trnavu
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha.
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
ostale žene govore o zadebljanju zida maternice,
o bolestima, muškarci šute. neka šute,
u bučna vremena lijepa je šutljivost. kao „š“
iz šume, iz šake, iz šimšira.
nitko ne govori hrvatski u autobusu za Trnavu,
al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima
pa se svi dobro razumijemo.
autobus za Trnavu drnda prema istoku,
istok vodi na istok, nakon istoka novi istok.
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha,
pa buja i okreće svoj kotač kroz magmu sjaja i blata,
neka, neka, neka vozi autobus, neka ne staje
do Kamčatke, do kraja, i još, govor više neće
biti važan, jednom, nitko više neće govoriti
hrvatski, ni o bolestima, samo šutnja, samo sjaj.
jednota
neki smisao tražim
u tvojim očima-
zrcalo,
da se konačno vidim
u jednom komadu,
ako mi to sveto nemoguće
ikako možeš dati
Sanja Baković
Iz zbirka pjesama Autobus za Trnavu, MeandarMedia, 2020.
Sanja Baković rođena je u Splitu 1976. godine. Odrasla je u Bolu na otoku Braču gdje je završila opću gimaniziju. Nakon studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu radila je kao novinarka, a sad se bavi medijima i odnosima s javnošću. Studira na doktorskom studiju etnologiju i kulturnu antropologiju. Od 2012. godine pohađa pjesničku radionicu Branka Čegeca, u okviru Centra za kreativno pisanje. Objavljivala je u časopisima Tema i Quorum, čitala na Jutrima poezije, Sesvetskom pjesničkom maratonu, u Dvorištu s pjesnikinjama iz G-rupe. Osmislila je i vodi tribinu “Odvalimo se poezijom”. Objavila je zbirke poezije “Plovna mjesta” (Centar za kreativno pisanje, 2016.) i “Autobus za Trnavu” (Meandarmedia, 2020.)
