JUČER SU UBILI NEČIJEG DRUGA
Jučer su ubili nečijeg druga.
I danas su sigurno, samo
za to još nismo čuli.
Nečijeg druga su ubili jučer,
a bio je, kažu, duša od čovjeka.
A bio je on i nečiji sin.
Neka žena bez sina je ostala.
Jučer grlila, danas
ukopala. Voljenog sina,
dušu od čovjeka.
I prijatelje je imao.
I oni su danas nesretni, sivi,
i možda si nisu uvijek najbolji bili,
ali svi se slažu da bio je
duša od čovjeka.
Sigurno su i neke djevojke jučer
ostale s uspomenama samo,
neke dobrim, neke lošim, jer
mora da je nekome taj i zagorčao,
mora biti netko koga je slomio,
razbolio,
dušu mu uzeo,
duša od čovjeka.
I nekad je pio, rušio,
varao i krao,
kažu da znao je biti svinja,
pseto, ni blizu onome što misle drugi,
duši od čovjeka.
Sigurno je bio i gori od toga,
a da je mogao, ma ubio bi i on,
bolje da ne znamo na što je sve
bio sposoban.
Dobro su i učinili,
neka ga u vražju mater,
isti je ko i svi:
same duše,
nigdje čovjeka.
NAKON SNA
Jesi li ikad sjedila usred
zakrčene sobe
čekajući da netko drugi počisti
nered?
To je tvoj nered, sestro,
možda ne djelom, ali
mišlju, još i više
propustom.
To si sve ti i sjediš usred
sebe same, svoje usnule
duše, na utrnuloj
nozi.
I ma koliko te drmali,
nitko te osim tebe same neće ustati,
no zna se nadaleko
da buđenje dolazi
tek nakon dovoljno
sna.
ŠAKA U OKO
Danas je i lijepa riječ
šaka u oko.
Ljudi s masnicama
šetaju gradom,
prate ih sažalni pogledi,
uprti prsti.
Modre figure
neprepoznatljivih oblika,
natekle od udaraca,
uče nas da je
bolje šutjeti
kad već nemaš što
grubo za reći.
