Boce s kisikom
nigdje me ne guši više
nego nabadanje po okaminama djetinjstva
kad vidim mali vlažni podrum
u kojem smo živjeli
stropove tako niske
da ih dodirujem laktovima
kotlovnicu gdje se tata ljutio
smetale smo ga dok je pisao diplomski
djeca su kriva za vječne studente
sjetim se kako je mama skoro progutala
riblju kost
i nju je gušilo
najoštriji su noževi
koje sama držim za pojasom
oni sijeku do same srži
one uvijek nedovoljne
volim ih oštriti na kritikama
previsokim kriterijima
listanjima tuđih života
pobrojavanjima neuspjeha
sastavljena sam od absolutiva
crno bijelih linija
daj mi sve ili ništa
nisam naučila što su nijanse
u njima postoji previše rizika za pogrešku
uvijek kad vidim dimnjačara
zaželim da sve bude dobro
ja nisam okej
ako svi nisu okej
znaš kako tu malo prostora ostaje za disanje
Nepozvana na tulumu
nisam dobila uputstva
za društvenost
taj dan su mi prodali
zapetljanost u niti
vlastitih misli
sposobnost sklapanja
u preuske posudice
garancija je brzo istekla
valjda su zaboravili pečat
samo iz daljine te proučavam
kao da si slika
fotomontaža nedopuštenih zabava
izložba koju ne smijem dotaknuti
ogrnem se svojom kožom
kad mi postaviš pitanje
tako prekrijem
sve nespretnosti
ako ne znaš gdje sam
pronaći ćeš me
kako sjedim u kutu
i mjerim si puls
Svaki posjet doma traje beskonačno
hipnotiziram se prelazeći
prstom po rubu stola
četiri pregiba
nijeme utjehe
stare tajne okupiraju
sve kutove bakine kuće:
tavan s kojeg si skoro pala
jer nisu dovoljno pazili
grmovi za skrivanje
umjesto hortenzije
viri čupava glava
sjedim usred gredice vrta
jedem grašak kao bombone
uzaludno čekam tatu
u blagovaonici na vječnoj straži
drvo života umire
slušajući uvijek iste priče
da sam barem
opet dijete
i mogu razbiti vazu
usred vaših svađa
nakon odlaska
sa sobom povedem
slijepog putnika
sjeta me drži za ruku i
tjera da pričam s njom
stavljam slušalice
pojačavam zvuk
preko dopuštene glasnoće
riskirat ću gluhoću
samo da je više ne čujem
Petra Čeč
