Marija Vujošević: Između dvije zemlje

ishrana

brata i mene hranili su džigericom,
skorupom, toplom varenikom i
porodičnim stablom –
jedva smo to gutali.
kada ostanemo posljednji za stolom
pljuvali smo u tanjir
krišom bacali prežvakano meso
životinjama.
u našoj kući postojala su pravila –
znalo se šta se unosi,
a šta se izbacuje,
pljuvanje je bilo zabranjeno,
plakanje,
psovanje,
pjevanje takođe.
nećeš ustati dok sve ne pojedeš
govorili su
nećeš izaći preko vrata dok sve ne progutaš
ćutaćeš.
dva braon kruga oko očiju,
ista kao očeva,
i dalje upijaju ono
što je sramota izbaciti van.
široka i snažna donja vilica,
ista kao majčina,
izvježbana je da baš sve samelje i proguta.

mjesto za ženu

postoji mjesto između dvije zemlje
gdje svi imaju moje oči
gdje me ptica čuva od zmije
kuda idem na sve četiri, kao životinja.

dolazim, ovog puta sama
da oživim stari mlin
rastjeram kućne duhove i
poližem posjekotinu u stablu.

kradem plemenski rodoslov
zapisujem pored bratovog svoje ime
dodajem: ja sam tu.

kako znam da sam tu

u polumraku ateljea
slikao me je golu i pospanu
sa lancem oko vrata

povremeno je stišavao radio –
jedini znak da ima nečeg
mimo nas

pogledom je odvajao
rebro od rebra,
bilo me je stid i nisam otišla

riječi su nestajale
u dodiru sa čvrstim mesom
ispod njegove zakopčane košulje

zmija ljubimica motala se
oko mojih ispruženih nogu
ugrizla me dva puta

boli me, odzvanjalo je
u nepomičnoj glavi,
bilo me je strah i nisam otišla

moraš da istrpiš, rekao je
ruka mu se nije zaustavljala
bila je brza i nepredvidiva kao smrt

tada sam već znala da sam tu
samo kada boli, da sam neko
samo ako Slikar gleda.

Marija Vujošević
Iz zbirke poezije ”Igra makazama”, Treći trg, 2021.