NISAM VELIKA PJESNIKINJA
Još uvijek se desi
da uživam
i budem zadovoljna
zbog napisanog.
Desi se
da spustim trepavice
pred tobom,
kao i novac
u prosjakovu činiju.
U nevidljivu mrežu
hvatam anđele i zmajeve
i puštam ih
kao da su baloni.
Put preda mnom se odmotava
i postaje sve kraći.
Proći ću njim
brzo kao požar.
Ili ću samo da prošetam
s glavom
na dugačkom koncu.
DVIJE M, MNOGO MJEHURIĆA I DVIJE NEUNIŠTIVE STVARI
Prva je rat,
u blizini je počeo
s nekoliko sati kašnjenja, kažu,
takođe znaju i kad će se završiti
i šta bi ko trebalo da misli o tome,
ja samo zamišljam ljude kako bježe i plaču
dok jurim na projekciju filma o nestajanju
i slušam:
„instant karma’s gonna get you,
gonna knock you off your feet,
better recognize your brothers,
everyone you meet”,
drugari rašire ruke,
svjetlost probije mrak u Sali
„and we all shine on”,
prije uvodne špice blješti: „365 dana kulture”,
sija: „Hrabri. Novi. Svijet.”,
kažem Šimonu i Marku:
„tamo negdje, tamo, blizu, puca, a mi ovdjе –
ponovo rađamo kosmos”,
doreknemo, bez cinizma,
bez ičeg osim riječi
u udobnim sjedištima
iz kojih gledamo sliku djevojke
što izlazi iz mora
poput prve priče,
poput poslednje, film se završava kadrom neba,
ko što smo i počeli, mi završavamo
susret zagrljajem
i ja otrčim „Kod monaha”
gdje Maši i meni sipaju vino,
nas dvije dodamo mjehuriće,
u mjehuriću lebdje kola,
u kolima svilena košulja
prebačena preko suvozačevog mjesta,
na zadnjem sjedištu mogućnost prenoćišta,
na Islandu, što da ne,
album s čežnjivim „za-vožnju”pjesmama
koji su snimili rastavljeni parovi,
u mjehuriću titra LA,
sunce u listićima raspršeno
kao note sedamdesetih,
točkovi kradenog automobila
i vožnja bez goriva niz padinu,
u mjehuriću nudistička plaža u Ulcinju,
drugarice u plitkoj vodi,
knjiga na butinama namazanim kantarionom,
u bojama kose suština ljeta,
u grmu skrivena ruka u pokretu,
gore-dolje, obijesna, anonimna,
ko ruka nečije sudbine,
u mjehuriću Morakovo,
limeni kotao pun vode
koju zagrijeva Ilija s neba
za djevojčicu što otkriva stid i poeziju
i obolijeva od razgolititisa,
u mjehuriću stan na Slaviji,
kada, i cijeli zid u ogledalu,
dvije male sirene izlaze iz pjene,
one će jednom prodati repove
za parking mjesto u centru grada
koji ih nikad neće cijeniti,
u mjehuriću Igalo,
kroz miris soli i pljeskavica
šetalištem prolaze rudari i invalidi,
pet dana sreće hotelskog ručka
i virus koji porodicu prije vremena
izvozi iz ljetnje idile,
u mjehuriću Karuč na jezeru,
istog dana ulovljena i pripremljena riba,
domaće zlatno vino,
kuma, kumica, prijatelji,
sto za politiku, sto za žene,
kuće za propadanje,
za djecu mlijeko, kamen, i modrice,
u mjehuriću zapadna zemlja
u koju se ne može ući,
i tamo, u budućnosti, nenapisan roman,
otvoren kao okean,
okean loših mogućnosti,
u mjehuriću neki muškarci
koji razmjenjuju uloge i imena,
adrese gdje nećemo skupa živjeti,
uvrijeđeni, povrijeđeni, bacaju nešto
u zrak, srce, nečije srce,
u mjehuriću Dženis Džoplin,
proročanstvo ciganke s Terazija:
hodaćeš ko general
i nositi svijetom glavu pod pazuhom
dok ne mine kletva i ne zavoliš,
u mjehuriću zanatska tajna,
divlji cvijet i pitomi plod,
u mjehuriću i jedan stariji glumac
koji već neko vrijeme posmatra,
oh, ne, evo prilazi –
to vino ne bismo smjele miješati s vodom,
Marija Terezija je familiju iz Sremskih Karlovaca
odredila za vinogradare,
u mjehuriću kola u vinogradu,
ona i ja se smjenjujemo
na istom mjestu u priči,
nečije „forte-piano”,
nečije „the-damadge-is-done”,
nema kisjele, pada i bokal,
otkotrljamo se dalje,
plešemo u tuđem stanu,
scenografija dobra za fotkanje,
strah od društvenih mreža,
vidjeće supruga, mlada, posesivna, s drugog kontinenta,
slušam odbranu poligamije,
njegova neubjedljiva, njoj vjerujem
jer je žena u tridesetim,
iznose nas šake jutra,
šećemo ulicom
tražimo varnice u letu,
pronađemo burek, onda i svoje sobe,
pijaca se budi,
i poneka misao o tebi,
ali svi mjehurići već su pukli,
ko što negdje blizu sve vrijeme puca
po leđima ljudi, živih, poput nas,
a ja zubima čupam zanokticu da dokažem
kako se nešto dešava svana –
ona u to ime zove majstora za bojler,
„Gorenje”, banalnost svakodnevnice,
to je druga neuništiva stvar.
PONEKAD NE ČUJEŠ
JER TAKO LAGANO PUTUJE
Ovo su dani „kada je najteže”.
Tako je svaki put kad je teško
jer sve što učimo, učimo samo organski,
ali zaboravljamo bol,
kao što se nikad ne možemo sjetiti kako izgleda orgazam,
dok ga opet ne doživimo,
kako izgleda sreća, dok je opet ne osjetimo.
Sjećanja ne postoje,
sva sjećanja izmišljamo kad se pravimo mrtvi.
Ovo su dani koje zoveš lošima,
odustaješ od riječi „katastrofa”
jer do tebe dolaze fotografije
velikih ljudskih nesreća
iako ne želiš da pratiš vijesti
i odavno nemaš TV.
Svijet je jednostavno preplavljen slikama jada,
ne možeš da se pretvaraš
da nikad nismo izmislili ni voz
i mirno pješačiš kroz lijepe vrtove svoje patnje.
Ipak, ovo su zaista tvoji loši dani.
Osjećaš kako se u tebi nešto razboljeva,
svakim minutom sve više,
ali nekako i svakako ostaješ živ.
Tijelo ne sluša najbolje,
no nepristrasno i potpuno je „tu”,
svaka ćelija radi i radiće bezmjerno posvećeno,
čak i protiv sebe,
sve dok bude mogla bilo kako da opstane.
Duboko u tijelu znaš
da ono nikada nije imalo nikakve namjere,
zato ni mogućnost odustajanja.
Povjeruj, ako te to tješi, i u nešto sasvim suprotno.
Ne brini, i mnogi veliki umovi su padali na sve te fore.
Svima su nam potrebne neke cake,
dovitljivost je ljudska dirljiva dirka.
Život se ionako smješka bez osmijeha
dok mirno broji:
jedan plus jedan jednako je dva,
jeda plus jedan jednako je dva.
Zato je sasvim šarmantno maštati,
dok krv i dalje teče
i čuje samo sopstveni šum,
ne pita ni za šta van tvojih vena.
Ono te umori,
preživljavanje.
Zguli sve metafore.
Poželiš da napišeš pjesmu
od koje će nekad nekom
u sličnim trenucima biti lakše.
Jedna stvar te ometa u tome.
Ne stvar, nego ljudi,
još uvijek je sve o ljudima,
i bojim se da će uvijek biti.
Ti, zapravo, imaš prijatelje.
To ne znači ništa drugo
osim da postoje oni koji te vole.
Niko neće pomoći: dodaš,
ali ovo nije pjesma o tome.
Misliš na nekog ko misli da nema nikog.
I ja sam „tu”, kažeš, i ja sam tu
u beskrajnoj mogućnosti mraka,
kažeš:
Ti, koji si sam,
okružen si ljudima koji su, takođe, tako sami.
To je ono što nas spaja.
Odnekud se prišunja potreba za slikama.
Nije čudno što mnogi slikari prevale devedesetu.
Nastaviš ovako: Sve prolazi kroz ruke,
kao pijesak, kao voda, kao vazduh,
sve prolazi kroz ruke
osim vatre.
Uhvatio si se za plamen,
to je hrabro, ili je tako moralo biti,
svejedno, važno je.
Goreo si,
sad za tobom ostaje pepeo:
nešto potpuno, potpuno čisto.
Vidim tvoje izrezbarene dlanove,
ispod kože nježno tkivo koje je uglačao požar.
Cakli se kao one vajarske figure
zbog kojih povjerujemo da je ljepota prirodna,
da je oduvijek bila tu i da će uvijek biti.
Volim tvoje ožiljke.
To su jedine tetovaže
koje odmah primijetim.
Bože, lijepe su, bez ostatka.
Pogledaj moje frakture.
Ova liči na dizalicu, ova na krivo stablo,
ova je kao most.
Ta mi je omiljena.
Nekad uveče kad legnem, ne nađem pravi položaj,
pa boli.
Ipak, noć ne traje vječno,
bol nikada ne traje vječno.
A mostovi su mjesta
na koje rado dolijeće duša.
Vidiš li kakvu mi je lahku pjesmu donijela,
golubica moja.
KAD NEKOG NEŠTO BOLI
JOVANIN TATA IMA OBIČAJ DA KAŽE:
POJEDI JABUKU
Znam šta ti se sve dogodilo.
Znam sve šta su ti uradili,
i one sitne stvari
koje od najbližih čine zvijeri
tvoga srca.
Znam sve što se dogodilo.
Znam šta si sve uradila,
i one sitne stvari
kojih se prisjetiš
u rijetkim momentima hrabrosti,
kad znaš koliko si bliska svim ljudima.
Znam da dobro uvijek pobjeđuje.
Bez borbe.
Sve će se drugo promijeniti.
Neko neće dići slušalicu,
neko nikad neće pozvati,
nekom si to ti.
Niko te večeras neće zagrliti,
ili ćeš leći pored nekog, u sebe,
kao u beskrajnu prazninu.
Ona je samo prostor mogućnosti,
mjesta koja čekaju da ih ostvariš
svojim prisustvom.
Znam sva tvoja pitanja.
Nisu mi poznata nikakva rešenja.
Život se ne rešava,
nego živi.
Zrna će uvijek klijati,
voda teći ka većoj vodi,
jabuke padati na zemlju.
Evo jedne.
Uzmi je.
Zagrizi,
ti opiši ukus.
Nema nikakve veze sa svim našim pričama
o grijehu, saznanju, fizici, zar ne?
To je jedna zdrava jabuka.
To je tvoje srce u mom umu.
NAJBOLJA PJESMA NA SVIJETU
Gore, i nešto ispred je sunce.
Idem naprijed.
Za mnom koračaju sjene.
Hodamo pravim redom.
