Domicil I
U domicilu promašenih derviša
Najviši stupanj molitve postiže se
Vrtnjom oko svoje uzaludne osi
Nakon urlika i lomljave, važno je
Pasti nemoćno preko kauča
Vježbati ovozemaljski nemar tjelesa
Zadnjim snagama oguliti krumpire
Staložiti ih u želucu iskasapljenog dana
Čim se namreška kulisa od antracita
Služi se omaž palim glumcima
Komorna škripa federa, potezanja roleta
I pritajen hod srca, na prstima
Domicil je sigurna kuća,
Zaštićena od prodora sloge
Djeca su starmala i napredna
Najprije izgovaraju riječ reciprocitet
A onda se bave podzemnim žilama,
Razbijajući glave kao znanstvenici
Zakonima ukletosti, sudbine, nesreće
Stariji derviši vrte ih ustrajno,
I sami noseći upitnike iznad svojih
Nasilje je bog, i batina u krvi
Propadanje mesa motri se pod mikroskopom
Crvi preuzimaju damar, hranidbeni lanac
Jedini nosi oznaku ‘funkcionalnog’
I da nije sreo to dijete koje u snu baca noge
Prema ravnom istoku slobode
Zaklinjujući se imaginarnim prijateljima
Da će jednom pobjeći i izdati vortex,
Rekao bi prolaznik da je to sasvim u redu
Ali tu nitko nije ošamario ni ubio iz ljubavi
Nije to Hanekeova režija
Tranzicijska
Lažući se
Da je sve to stvar
Ćudljive smjene
Južine i leda
Žena plače
Zabija prste
U oči semafora
Jagodice na zeleno
Kvrgavo, bez osjeta
Februarski ventil dozira
Posljednji gas
Pred crne dane
A oni će doći
Poput simbioze
Sa samoćom,
Pomicanja zavjese
Lijevo-desno
Kroz škrt zamah vjetra
Siromaštvo, letargija,
Ucviljene cijevi,
Ništa nije tako strašno
Kao zadah proticanja,
U doba tuđih nevinosti
Zimsko neizrečeno
Prekrit će gust rast,
Sto puta viđeno rođenje
Banalne venere,
Gratis protutrov
Za neotplakani mrak
Domicil II
Ako obračun s demonima
Pojača salinitet tvojih voda,
Rane potopiš u hrastovu bačvu
Da ih u instant Hadu išamara
Waitsov burbon-satran glas
Prvu cigaretu pališ tek kad
Ugasne akumulator grada,
Izdišući nimalo pobjednosno
Blizine koje si napustio
Kilometražu je izmislio metrički bog
Znajući da je palim borcima domicila
Od ognjišta nemjerljivo važniji mir
Sve je konačno u redu,
Na stolu je uvijek karta
U jednom smjeru
Maja Ručević
MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao novinarka i prevoditeljica s francuskog. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Dobitnica je dviju nagrada za poeziju za mlade pjesnike (Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo polje, 2008. i 2009.). Poeziju objavljivala u online i tiskanim časopisima, proza ušla u finala i polufinala književnih natječaja u regiji (Poezija, Strane, Književna republika, Libartes, Čovjek-časopis, Booke.hr, Večernji list, Kritična masa, FEKP, Prozak, Agon, Kvaka, Treći trg, Rukopisi, Ekran-priče, Alma, Van kutije – Antologija nove poezije ex-Yu prostora …). 2016. joj je objavljen roman prvijenac ‘Je suis Jednoruki’ u izdanju izdavačke kuće Algoritam. Spomenuti roman ušao je u izbor polufinalista nagrade t-portala za roman godine, u polufinale nagrade ‘Janko Polić Kamov’ za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku te u polufinale nagrade ‘Fric’ za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze.
