postoje i gore stvari od zaboravljenog veša na balkonu prije kiše
postoje i gore stvari od zaboravljenog veša na balkonu prije kiše,
postoji, na primjer, toxocara cati,
parazit kojega prenose mačke pa čovjek može ostati bez jetre, bubrega, oka ili pameti
kažu portali koji se bave pravilnom prehranom i bolestima kućnih ljubimaca,
postoji mnogo gorih stvari u životu
zbog kojih čovjek do kraja svog života oka ne bi sklopio samo kad bi znao da postoje,
recimo to,
da žene pišaju u kadu za vrijeme tuširanja,
da u dva sata u noći u kuhinji nema ničega slatkog
i da postoji nešto što se zove kongenitalna dijafragmalna hernija,
subakutni infektivni bakterijski endokarditis,
neispravan plinski bojler,
nagriženi kabel punjača za mobitel,
i trimetarni crvi u moru.
postoji neidentificirani rašireni kišobran ispred mog stana,
stoji tamo već sedam dana
i svaki put kad izlazim napravim krug oko njega,
gledam nije li ispod netko sakrio nešto eksplozivno,
postoji kvar na autu
koji će koštati više od dvije mjesečne plaće,
pa je pitanje je li taj auto uopće više isplativo imati,
postoji ovrha zbog deset lipa duga po telefonskom računu,
postoji čak i takvo nešto kao što je puknuta vodovodna cijev
zbog koje treba srušiti kupaonicu
i podmiriti štetu susjedu kojem je voda probila na električne instalacije,
postoje rat i glad,
postoji siromaštvo,
postoji bježanje pred neprijateljem, ali to su opasnosti na koje smo već postali imuni.
2135. u zemlju će udariti asteroid, kaže nasa,
i iako nije sigurno hoće li u toj budućnosti na zemlji još uopće postojati ljudi,
to je puno gore od nataložene čađi ili pustinjskog pijeska
koji će zaprljati bjelinu već napola osušenih plahti,
a tako su lijepo vijorile na vjetru.
vidjela sam nas prošlog ljeta
vidjela sam nas prošlog ljeta,
u maloj uvali, ispod stijene na obali mora,
uvučenoj između mora i šetnice po kojoj su hodali turisti,
i bilo bi kao u narodnoj pjesmi da se nije radilo o pravom životu,
ti si pecao ribu, ja sam sjedila pokraj tebe,
čistila krljušt, rezala glave i bacala ih u more,
bili smo sijedi i stari i jasno sam vidjela naša lica izborana i suha od vjetra i sunca,
prošli smo sve što se u životu moglo proći
i vidjeli sve što je trebalo vidjeti,
život u gradu i život na selu,
i rat, i besparicu, i žal za djecom koju nismo imali,
i žal za unucima koje nismo imali,
tjeskobe koje su nas budile iz popodnevnog sna
i strahove od budućnosti,
vidjela sam nas,
preživjeli smo sve zamjerke prema svijetu,
sve zamjerke koje smo imali jedno prema drugome,
potencijalno terminalne bolesti, neugodne liječničke preglede
i sitne boljke,
i bili smo sada u toj uvali,
u koju smo se sklonili od svega,
u sporazumnoj šutnji lovili smo večeru
kao da smo već odavno rekli
sve što se na bilo koju temu imalo za reći,
u tvojim očima sam jasno vidjela odrješitost
da sve u životu treba uzeti onako kako dolazi,
pa i taj trenutak u kojem pecamo, tu, ispod te stijene,
koji će nestati čim budem skrenula pogled
dok pokraj nas prolaze ljudi i znatiželjno nas fotografiraju,
i jako sam nam zavidjela
na snazi s kojom smo uspjeli dogurati
do ove pomirenosti sa životom.
vidjela sam nas na zalasku sunca,
kad padne u more skupit ćemo stvari,
ti udice i mamce, ja kanticu i ulov,
i otići kući,
ja ću valjati ribu u brašnu i peći je na vrućoj tavi,
ti ćeš sjesti na terasu i zapaliti cigaretu,
hvalit ćemo jelo dok ga budemo zalijevali vinom
i bit ćemo zahvalni na toj maloj milosti,
sve kao u svakom normalnom građanskom životu,
a poslije ćemo možda voditi staračku ljubav,
na kvrgavim koljenima, polako i nespretno,
i prije spavanja možda čitati svatko nešto svoje,
i ti ćeš reći da su moji ljubići glupost,
a ja ću uzviknuti joj kako imaš hladne noge!,
eto,
sve to sam vidjela gledajući nas s ove strane, preko,
u tu malu uvalu na obali mora
i htjela sam ti viknuti da je to zbog vode u kojoj si cijeloga dana stajao bos,
ali sam se bojala da me u toj dalekoj budućnosti ipak
možda ne bi mogao čuti.
moja crna košulja
moja crna košulja,
koju sam kao izbjeglica dobila u karitasu,
pa kasnije još godinama zamišljala tijela
koja su je nosila prije mene
i osjećala njihov dodir na svojoj koži,
nosila sam je kad mi je pukao zub,
jedinica gore lijevo,
plakala sam na zubarskoj stolici jako radi toga,
i na sprovodu školskom kolegi koji je umro od droge,
i drugom koji se autom zaletio u rasvjetni stup,
i kasnije kad su umrli prvi i drugi baba i deda,
sve smo ih nadživjele,
nosila sam je kad je mama radi slomljene noge dobila otkaz
i kad smo je stari i ja rastezali po hitnoj, kirurgiji, rentgenu,
nosila sam je kad sam imala sedamnaest
i s mamom išla na neku proslavu,
napila sam se ko guzica i prespavala cijelu noć u gostima,
a mama se ujutro pravila kao da se ništa nije dogodilo,
moja crna košulja sa sedefastim gumbima,
koje sam lakom za nokte prebojila u crno,
nije bilo mjesta nikakvoj mekoći tada,
ljeti sam je nosila s podvrnutim rukavima,
imala sam kratku kosu i pušila sam kao dječak,
jer sam htjela biti dječak,
nosila sam je kad sam na polugodištu
ispravljala jedinicu iz biologije,
bila je to moja sretna košulja,
na putovanje u budimpeštu kad sam na vratu napipala kvrgu veličine oraha,
na jednodnevni izlet u austriju gdje smo išli po špeceraj,
i kad mi je majka od nasljedstva iz amerike
kupila prvi kompjuter,
i kad smo godinama kasnije prodali taj kompjuter
nekom liku iz oglasa,
nosila sam je i kad sam položila prvi ispit na fakultetu,
i na nekom pank koncertu u ljubljani,
jer sam htjela biti panker,
nosila sam je i kad je umro stari,
kad smo ga čuvali na seoskom groblju u vruće ljeto dvijetisućetrinaeste,
i sve mi je ovo palo na pamet sinoć kad sam je stavljala u pranje,
moju košulju koja će nadživjeti i metuzalema,
moju chemise noir,
90% polyamid,
10% elastin,
made in bangladeš.
na svoj četrdeseti rođendan
na svoj četrdeseti rođendan
radiš popis stvari koje posjeduješ,
svoj život, svoju imovinu,
tri kutije krame koja se može lako prodati na buvljaku,
sve mobilno i jednostavno za transport u slučaju nove selidbe,
rata ili sile na koju nećeš imati nikakvog utjecaja
ovim redom:
lonac od tri litre koji ti je kupila mater kad je jednom bila u austriji,
u kojem se lijepo može skuhati juha,
ali se pečena jaja uvijek zalijepe za dno,
wok tava kupljena jeftino na sniženju u supermarketu,
išla je s garancijom na godinu dana, ali joj se odmah oljuštilo dno,
zdjelica za kuhanje čaja kojoj je otpala drška,
jedaći pribor ostao nakon babine smrti –
takozvana srebrnina,
ali je uhvatila patinu od stajanja po ormarima,
madrac od memorijske pjene
s perivom navlakom koja se ne može skinuti
i veš mašina energetskog razreda a –
oboje ćeš kasnije u pola cijene prodati vlasniku stana
iz kojeg ćeš seliti,
nešto knjiga, jedan ribež, cjedilo za limun, par tanjura,
odjeća, cipele i putna torba s kotačićima,
na njoj piše new york,
dvije šalice sa srcima i jedna s crtežima psa
koji prvo vozi bicikl i maše ušima,
a onda padne i polomi nogu i vidi zvijezde,
biber, klinčić, sol, cimet
i jedna žlica vegete.
na svoj četrdeseti rođendan
neki ljudi imaju štokove, vrata, krevet, kadu i perilicu suđa,
idu na more i kupuju božićno drvce do plafona,
ne plaču zbog umiranja bijelih medvjeda na arktiku
ili neke druge katastrofe iz national geographicovog dokumentarca na history channelu,
razmišljaju o praktičnim stvarima i djeluju u suprotnosti s tvojim
romantičnim pogledima na svijet.
na svoj četrdeseti rođendan
podešavaš timer na fotoaparatu,
namještaš se ispred objektiva kao vlaška mlada i snimaš
dužinu kose koju nisi rezala godinu dana
da se imaš sa čime usporediti za godinu dana.
poslije dugo gledaš u tu svoju sliku,
u taj svoj popis,
ispod kojeg čvrstim stiskom ruke olovkom podvlačiš bilancu,
dvije debele crte,
i jedina misao koja ti u tom trenutku pada na pamet je
kako moraš kupiti žicu za suđe
i sutra oribati jaja iz lonca
jer mu namakanje u vodi preko noći
ništa neće koristiti.
Lidija Deduš
