***
budimo načisto.
volio bih da se sa mojih ramena slivaju rijeke
tako, krenemo brijegom, ti se okreneš da bi
pogledala svijet
i onda ne preživiš nego se udaviš
to da ti je usud i sreća.
strašna su imena po kojima te pamtim
Bertold, satelit, revolucija.
u zraku si jeftinih kineskih restorana
u šaci rastresitog snijega.
svi smo se okupili oko planinskog jezera
i nitko se tu nije smio zamočiti osim tebe
toliko je studeno bilo.
sada je već svuda toplo i svatko smije isto što i ti.
ipak, u svitanju nad Karpatima ja sam bio jedini čovjek
što ti je raskrilio prostore za hrabrost
no ti si ispala pizda.
***
šapnula si u zrak negdje mimo mene
nikada se nećemo dobro jebati
ja sam tako vitalna a ti tako Hegel.
suho materijalne magle pokupile se po brdima
i ni pticu nad glavom ne čuješ
samo pjesme iz bliske prošlosti.
ja nisam znao na koga misliš dok biraš cipele
za brda, ples ili dugo čekanje pod nadstrešnicama
niti osjeti li tvoja ruka da će biti kiše
na svim ulicama na svijetu izgledala si isto
i je li onda zaista bilo nužno putovati?
***
bijeda od proljeća.
kad smo se vratili s planina majka mi je rekla
da sam borac
i po tome sam vidio da je ostarila jer joj treba
netko snažan
netko tko će joj pomoći da piša i žvače
a onda bez problema otići jebati i piti.
ništa na svijetu ne stari strašnije od majke
kesaste sise i brijegovi na prstima
samo zaboravljene uspomene pod trepavicama
Italija sa razglednice a ne sa dlana.
da je bar umrla kad i otac no ispala je pizda
što želi život pod izgovorom da hoće gledati
unuke, filmove, more u lipnju
a zapravo treba samo izlaske i zalaske sunca
ma čim bili poredani u besmisao.
svaki put kada razvlačiš kožu oko očiju
ispijaš se u ogledalu
želim ti sve ovo reći jer
tko će bolje razumjeti
nježni bijes bez uporišta,
preuranjeno žuto cvijeće opalo
po sopstvenim stopalima
nekad podivljalo.
misliš ostvarena si u svemu i svemu si sama dovoljna.
a i ja sam bio smiješan.
pravio se da uživam koračati sam
išao po trgovima i ignorirao ljude
samo ponekad zastao za psom ili istrgnutim
listom iz novina
više njegovan no odista hrabar
više hrabar no odista svoj.
***
a kaže
budimo načisto, ovo je bijeda od proljeća.
a u brdima u kojima sam odrastao
i u koja idem još samo čitati ozbiljne knjige
i dalje raste goruća biljka što liči na tebe – afazija
i da nije korovčina što guši, znaj
nikada te ne bih poredio sa cvijećem
afazija nema mjere
rascvjeta se i pored debelih, glasnih krava
u njihovim stomacima ona i dalje živi i kulja ka svijetu
cijele su širine jednog dječjeg oka bile samo
afazija u cvatu
jedino snažno što ne umire i što biva sito
samoga sebe
bijedni zeleni prizoru
i žena raduje više no ti.
tvoja usta puna jeftine čokolade koja se
nemarno odnose prema ljubavnicima
tvoja smrdljiva kosa i gruba koža na laktovima
Bogorodice koliko li si lijepa kada i pored
toga sječeš nerazdjeljivo
melješ sudbine
oneobičavaš i brda u kojima sam odrastao
ja u to pogledati ne smijem
afazija nema mjere
i još su samo stubišta sakralna mjesta
no nema se gdje kleknuti.
***
reći ću ti nešto i o tim brijegovima
u neka lošija vremena tamo nije bilo lijekova ni sapuna
no sijalo je sunce – sada je obratno
prozori svih kuća razdijelili se na zamagljene i prozirne
i svako je prljav ili blažen
osim ove podjele više se ništa ne dijeli.
kuća u kojoj je odrasla Mili
prvo mjerilo onoga što ću kasnije obući u ove hlače
sada je samo spomenik jeseni i ljetnjikovac svjetskih ljudi.
ja ne znam čini li mi se da smo bili drugačija djeca
dok smo rastavljali parčiće zemlje
jer u svakom je bio ili crv ili grumen zlata
i sve smo jednako čuvali
no, kao da je djetinjstvo sada bitno kad
ovaj nježni, boležljivi i upišani čovjek
ugrožen šumama
još samo knjige umije čitati
ozbiljne knjige o poricanju i dokazivanju stvari
da me netko vidi kako komično izgledam
dok crven od sunca pokušavam misliti
dekomponiranje, predmetnost, poredak
uhvatio bih se za kukove i pokidao od smijeha
no nikoga nema da me vidi i zato sam slobodan
jedino se ti ne bi smijala, u to sam uvjeren
ti bi samo ispuhnula dim cigarete i sve bi ti
bilo mlako i nevješto izvedeno.
sve više vjerujem da ništa na ovom svijetu ne
zgromi dušu osim
par tvojih umornih prstiju koje listajući Prousta
dobivaju na tišini
u ovakvim noćima savijem lice ka svojim
mekanim šakama
zamislim pod sobom tvoje prljavo i znojno tijelo
i umokrim posteljinu ne prestajući sa mišlju
mišlju u kojoj, majku ti, svi umiremo
pa i tvoja divna pička
u kojoj je još davno posijano sjeme starenja.
Ana Marija Grbić
Početak poeme Venerini i ostali bregovi (Lom, 2015.)
