Tjedan
pošumljavao sam te zaboravom, glas po glas
donosio ti rječnik motike.
Pošumljavao sam te vatrom,
učio kako se kamen pretvara u mekan,
kako bol kojoj nas dodaš može postati
pokret zgloba kojim se obris
prinosi svjetlu
postaje smrt sjene. Pošumljavao sam te
strpljenjem kvasa,
pupanjem smokve, neumornim rukama majke.
*
Rekla si nježnost je nož,
u ruke mi spustila jutro.
Slobodan dan
Čistio sam mrvice kruha sa stola
prao suđe iznosio smeće
meo pod
veš izlagao suncu, sebe vodi tebe srcu
čitao recepte
gulio krumpir izbijao zube
samome sebi
govorio s vremenom
s vremenom i ništa se nije dogodilo
i dalje ne znam što je donijelo više smrti
pojedinac ili kolektiv
i je li moguće zaista voljeti
bez tog znanja.
Okretanje istoku
Htio sam otploviti, pronaći brata reći
pokucaj i čut ćeš u meni divlje i nijemo meso noći
kako raste poput plime. Reci mi
kako se ruše zidovi, kako se potom pravi kontinet
obitelj, kako se baca trica, kako se fućka
u gradu koji ti osvaja pluća poput raka.
Kako napokon fermentirati a ne reći glupost.
Alen Brlek
Iz zbirke Sang, HDP, 2019.
