ZATVARANJE FRIZERAJA
jednom sam raščešljala lutki kosu
zbog čega je nepovratno
izgubila svoj prvobitni sjaj.
rekli su da će se to desiti:
ali, morala sam da provjerim.
živjeli smo tada u studenskom domu
i imali goste na ručku.
majka me je pogledala prijekorno.
otac utješiteljski.
zbog toga ću mu godinama
biti naklonjena
prilikom njihovih sukoba
posle kojih su sva naša srca
ličila na glave lutaka
provučene ispod češlja.
male frizere i danas prepoznam
na svom i tuđim licima.
razumijem ih, ponekad utješim.
samo, više im ne držim stranu.
OVO JE IZDAH
okrenula sam lice od tvog lica
okrenula lice papiru i ekranu
čaši
drugim licima
okrenula sam lice od tvog lica
okrenula lice svetim knjigama
velikim psiholozima
svojoj filozofiji
okrenula sam lice od tvog lica
okrenula lice svojoj zvijezdi
i rupama
na svom putu
okrenula sam lice od tvog lica
sad imam i ja
zbog nečeg da se osvrćem
DJEČACI KOJE NISAM LJUBILA
kažu da sam hladna, zatvorena
i da mnogo intelektualiziram.
ja ih razumijem.
pa i onog što sam ga čekala
četiri godine.
on je najžustrije osudio
moju rezervisanost,
toliko se potresao
da se posle par nedelja
od mog prvog ne
oženio.
sad piše samo jednom godišnje,
da me podsjeti na moju hladnoću.
obično zimi, kad sve mrzne,
kao i moje srce,
što svo zadrhti
u nedostatku topline.
dijete mu je lijepo kao i on.
dječaci koje nisam ljubila
još uvijek su djeca:
mada svoju djecu već imaju,
mada svoju djecu već žele,
srećniju nego što su oni bili,
srećnu kakvi bih voljela da su.
ja u sreću ne vjerujem.
u meni raste nešto važnije,
uvijek sam vjerovala,
u meni raste nešto veliko,
od svega veće,
što nije moje,
ali umijem da ga dam.
i dječacima koje nisam ljubila.
oni misle da je to tuga.
ja ih razumijem.
zato te molim da išetaš iz ove pjesme
na sunce.
čekaj me na uglu kod pekare,
kupićemo baget.
neću ti reći ništa bitno,
neću ništa velelepno da ponudim.
prvo ću pretpostaviti da znaš na šta mislim,
priznajem.
onda ću vratiti loptu nisko,
preko ulice,
nazad ka klincu iz parka.
dobaciću nešto duhovito.
sačekaćeš sa mnom zeleno,
neimpresioniran, mada nasmiješen,
i strpljiv.
nasmijaćemo se još dva-tri puta
trotoarom
do tvog stana.
tamo ćemo podijeliti pecivo.
možda kad već bude hladno.
za razliku od tvoje duše, srećo.
ŠTA ZNA SRCE
8.4.
kupila sam haljinu na crvene cvjetiće.
preklop preko grudi pravi izrez na V,
veže se oko struka,
pada do iznad koljena
u prozirno crnim čarapama.
ističe mi biserne minđuše.
9.4.
na mojoj crvenkastoj haljini
tope se stotine pahuljastih poljubaca.
ko bi danas očekivao snijeg.
ANGAŽOVANA POEZIJA
trenutno skuplja naše smeće
miri se s prirodom
s ljudskom – ne
NE BAVIM SE MAGIJOM
sva djeca pod maskama, i svi ljudi.
kad skineš masku, zaboravim kako se zoveš.
prijatelj priča o čarobnjaku
koji je otjerao strašnog zmaja
nazvavši ga pravim imenom.
otvaram onlajn novine,
nad prstom ka istaknutim licima šapućem:
sveštenik, preduzetnik, političar;
zmajevi ostaju.
kad smo kod čaranja – on
kaže kako vlada inflacija zagrljaja,
izašli su iz porodica pa jure kome stignu.
gazda kafane u kojoj sjedimo ilegalno,
kao u vrijeme prohibicije,
slaže se:
to su klinci vidjeli u američkim filmovima,
da se zagrle u znak pozdrava.
negodujem: nije baš tako, dječaci.
zmajevi ostanu.
zagrljaj te danas može i ubiti,
zato ga čuvam za najvoljenije.
za one koje često nazovem nadimkom.
odvrate – Majo, kumice, sister,
kažu mi: sine.
oko nas lete, lete zmajevi.
ja ih posmatram,
sa sve većim mirom.
ZA NAROD
pišem utješne pjesme
toliko malo
činim
