Djevojka pokušava mirno sjediti na klupi u uskom predvorju bolnice, ali drveni naslon ne pruža joj uporište. Odmakne leđa, ispravi ramena i promotri prostoriju u kojoj se nalazi. Dekoracija predvorja je oskudna, bez boja i vedrine. Na zidu iznad klupe smjestila se crno-bijela panoramska fotografija bolnice snimljena šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok na suprotnom zidu uvećana fotografija bolničkog osoblja nijemo bilježi protok vremena. Prvi ravnatelj bolnice stoji okružen ženama u radnim uniformama. Trokutasti vrh njegove platnene maramice viri iz gornjeg džepa sakoa, a lagano valovita kosa podijeljena je dubokim razdjeljkom na desnu stranu i visoko začešljana. Smiješi se u objektiv. Isti izraz lica imaju i djelatnice, ali noćne smjene iscrtale su tamne brazde oko njihovih očiju. Žene su zamrznute u jednom davnom trenutku između davanja injekcija, sortiranja tableta u čašice i mijenjanja popišanih plahti. Gledaju kroz tanko staklo, negdje izvan okvira fotografije, kao da nijedna od njih ne želi biti tamo, kao da se pitaju zašto su, dovraga, pristale biti medicinske sestre na psihijatrijskom odjelu.
U kutu pored prolaza prema unutrašnjosti odjela stoji velika keramička vaza. Posađena sobna biljka djeluje žedno, zaboravljeno. Iznad lišća koje se grčevito bori za život izdižu se krupna štampana slova. Pravila kućnog reda otisnuta na plakatu privuku djevojčinu pažnju svaki put kad dođe ovamo. Djevojka ustane i iznova pročita stručne upute. Posjetiteljima je osobito zabranjeno unositi oštre i opasne predmete. Riječi upozorenja bolno odzvanjaju niz kralježnicu i spuštaju se prema njezinim stopalima, ali turobnu jeku ubrzo prekine zvuk teških koraka. Zaštitar izlazi iz ograđene kabine i u ruke joj pruža malu putnu torbu koja je prije nekoliko trenutaka ležala na njegovom radnom stolu rastvorena kao knjiga kojoj je netko iščupao kartonsku kralježnicu. Krupni muškarac je zadovoljan odgovornošću mlade djevojke. Kratko i sućutno joj se osmjehne i uputi je prema utrobi bolnice krcatoj dijagnozama i pacijentima, ne znajući da ni jedan zaštitar nikada neće moći na slogove razlomiti usamljenost koju donosi shizofrenija.
Djevojka popije malo vode, tek toliko da ovlaži usne, i preostalu vodu iz plastične bočice izlije na suhu zemlju sobne biljke. Koraci su joj nesigurni, dok polako korača prema sobi označenoj brojem 16, a mišići ruku, vrata i ramena teški i ukočeni, iako krv užurbano šušti kroz krvotok i udove. Tjeskobu umiruje jednostavnom matematikom. Nečujno zbraja bolničke posjete i nabraja koliko je puta majka bila hospitalizirana, ali nakon što zbroji sve prste ruku i tri na lijevom stopalu, posramljeno odustane.
***
Marta je prije samo tjedan dana vjerovala da neočekivani bljesak sreće može zauvijek zadržati, da može sakriti tijelo pod ružičaste oblake i biti slobodna. Svakodnevno je uranjala u toplu vodu Filipovih ruku. Prva zaljubljenost bila je kao dolazak proljeća. Žedno je upijala mirise, otvarala latice i otkrivala nove zemlje užitka, a kao kandirana voćka na vrhu te raskošne torte – paranoidna shizofrenija bila je u remisiji. Majka je radila kao pomoćna kuharica, čitala je knjige, ispunjavala križaljke i svakog dana išla u šetnju parkom, ali obiteljska sreća u njihovom domu uvijek je bila krhka i kratkotrajna kao leptirov let. Prošlog četvrtka neobični zvukovi iz dnevne sobe probudili su devetnaestogodišnju djevojku. Rane jutarnje zrake sunca sramežljivo su dodirivale cvjetne grozdove jorgovana ispred prozora, a majka je razvrstavala knjige iz skromne kućne knjižnice po boji korica. Prizor je zapravo izgledao lijepo, nijanse boja pretakale su se jedna u drugu kao dugačak niz sladoleda u slastičarni, ali u njima nije bilo slatkoće. Majka je bila euforična, ubrzane motorike kao pčela radilica i potpuno uronjena u grandioznu deluziju. Bolest je pohlepno oblizivala usne umrljane književnim klasicima.
***
Uz tiho škripanje metalnih šarki, djevojka otvori vrata bolničke sobe i ugleda majku kako sjedi na rubu kreveta. Radost ponovnog susreta rastvori se u osmijeh na majčinom blijedom licu oprezno kao pupoljak nakon razorne oluje. Dvije žene nesigurnim i nespretnim zagrljajem proslave ponovno zajedništvo i tiho urone u okrepljujuću vodu razgovora. Iako majka govori lucidno i bez zamuckivanja, nešto nepoznato u njezinim očima izaziva nelagodu u kćerkinom trbuhu. Neka neodređena mrlja upija svjetlost i zrcali nemir, otvoreno i pomalo nepristojno kao da se majka prisjeća neke davne tajne zapisane u ženskom srcu, nekog dječjeg hira ili djevojačke ljubavi. Neka divlja životinja mota joj se oko nogu, prljavim šapama razmazuje bjesnilo preko jedva stečenog spokoja i iznenada skoči u majčino krilo.
Jesi li znala da postoje samo dvije vrste ljudi? – zamišljeno upita majka i pogleda prema zatvorenim vratima.
Dvije vrste? – bojažljivo upita kćerka i sjedne pokraj majke na krevet.
Da, – potvrdi majka i čvrsto stisne dlanove – postoje samo ljudi-mačke i ljudi-miševi.
Kćerka šuti kao krpena lutka i u svoje mekano meso upija neočekivane riječi, ne može učiniti ništa kako bi odvojila mekoću majčinog glasa od druge strane medalje na kojoj se nalaze sumanute ideje. Usne su joj suhe, želudac prilijepljen za kralježnicu kao pregaženi jež na kišnu cestu, oči uplašene, a nemoć teška kao olovni uteg oko nogu zarobljenika.
Jedni neustrašivo žive svoj život, drugi se skrivaju u rupama – majka nastavi, dok se nervozne kapljice znoja probijaju kroz kćerkine pazuhe i spuštaju do metalnih žica u košaricama grudnjaka.
Sitne bore oko majčinih očiju lepršaju kao vjetar nad jezerom, misli joj se izdižu i spuštaju u nepravilnim linijama sjetnog osmijeha i iznenada se zaustave. Stara tajna zakotrlja se preko njezinih usana i izlije se pred kćerkine noge.
Tvoj tata je bio miš, nije se usudio priznati da ima ljubavnicu – odlučno izgovori majka, izvije vrat kao labudica i svečano se zagleda u kćerkino lice.
U tom trenutku vrata sobe se otvore i bolničar s ljubaznim zelenim očima najavi kraj vremena za posjete. Krhotine priče o prevarenoj i napuštenoj ženi rasprše se kao sedefaste perlice pokidane ogrlice i kćerka se potišteno uputi kući, noseći na ramenima stare laži i nove nedoumice. I ja sam miš, gledala sam Filipa u oči i rekla da mama ima upalu moždanih ovojnica. Dok polako izlazi iz dvorišta bolnice, odluči odbaciti teret očevog naslijeđa i Filipu reći istinu o majčinoj bolesti. Otjerati oblake sumnje i ispričati prešućenu priču. Priču o ženi koja je kuhinjskim nožem pokušala prerezati vene. Priču o ocu koji je otišao kad je kćerka imala sedam godina. Priču o djevojčici koja nikada nije bila dijete. Reći ću mu da mama boluje od duševne bolesti i sve će biti u redu, neće biti nikakvih kostura u ormaru naše veze, pomisli djevojka i zastane. Strah se nadvio nad njezine korake kao prijeteća oluja koja se približava zrelom žitu. Gmiže joj oko nogu, penje se od tabana do vrha tjemena i kida bolne krastice srama i kajanja. Što ako se Filip zbog toga naljuti ili uplaši? Hoće li moći razumjeti? Hoće li me nastaviti voljeti kad sazna istinu? Može li laž ikada biti dobra? Korisna? Nakon kratkotrajne dvojbe, nastavi hodati prema autobusnom kolodvoru. Kad dođem do zebre na velikom raskrižju u glavnoj ulici, ako na semaforu bude zeleno svjetlo, reći ću mu, ako bude crveno, reći ću mu drugi put.
* * *
Marta je skrušeno hodala pločnikom prema raskrižju i spuštala tijelo svoje nade na zemlju kao hodočasnik na svetu planinu. Prah uplašene molitve osipao se s njezinih usana. Kad se zaustavila ispred pješačke zebre na ulegnutom i označenom dijelu za pješake, duboko je udahnula i pogledala prema gore. Semafor na raskrižju bio je pokvaren, svjetlo žarulje ugašeno, a prolazak moguć uz krajnje povećan oprez vozača automobila i pješaka. Nada se otkotrljala kolnikom kao izgubljena loptica hopsica neke djevojčice. Mogla je čuti njezine gumene udarce na dnu svog ošita.
Viktorija Majačić
*priča nagrađena prvim mjestom na natječaju Preprekova jesen 2025. HKUPD-a „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada
VIKTORIJA MAJAČIĆ živi i voli u Županji, vjeruje u ljude, promatra ptice, čita knjige, ponekad piše i briše napisano, ponekad pisanjem diše. Tada se osjeća kao dječak Iteo koji prelazi preko crte.
