NEDOSTAJE MI SONJA HENIE
Nedostaje mi Sonja Henie.
Nedostaju mi mnogi
koje nikada nisam upoznao.
Njihovi slatki glasovi
lebde starim snimkama.
Njihova nasmijana lica
s crno bijelih fotografija
rugaju se budućnosti
na koju smo osuđeni.
Nedostaju mi njihovi diktatori.
Naši pokolji nemaju stila.
Našim teritorijalnim pretenzijama
manjka grandioznosti.
Naši su ratovi neobjavljeni.
Naš mir je sit i preventivno naoružan.
Nedostaje mi Sonja Henie,
njeno tijelo jedro kao ručna bomba
zauvijek na nekom norveškom obronku
možda bi donijelo neočekivan obrat
u ovo što nazivamo zabavom.
Mi plešemo zasebno
i svatko plaća svoje piće.
Konobari se oglušuju o narudžbe
zadubljeni u društvene mreže.
Glazba je preglasna.
Zavodnici sline
jeftin humor
ka umornim ušima.
Ljubavnici stoje nijemi
kao da poziraju za obiteljsku grobnicu.
Supružnici čekaju dadiljin poziv.
Buntovnici nad stol
dižu ruke od revolucije,
čaše se susreću u zraku,
piće kaplje u pepeljaru.
Dim se lijepi za kožu
kao neželjen poljubac.
Toalet je poplavljen
ali svi u tome znaju plivati.
Sve se događa noću,
samo nema zanosnih obećanja
niti ikakvih tajni među nama.
Više nitko ne pleše poput Sonje Henie
i ne drži cigaretu kao Dean Martin.
Naše su loše navike
bežično povezane s poreznim uredom.
Na usnulom peronu
beskućnici prebrojavaju sitan novac.
Psuju sebi u bradu.
Ispraćaju prezrivim pogledom
kako pripito dotjerujemo noćašnje utjehe,
mahanjem zaustavljamo taksi
i poput utvara odlazimo
u zagrebačku maglu naših života.
PUN MJESEC IZNAD AUSTINA
Preko žara cigarete gledam
nebo iznad parlamenta
Ne vjerujem u takve priče
ali noćas me pun mjesec čini nemirnim.
Čeka me mjesto na krevetu
pored moje žene
Lijepa je i diše kao da se mazi
ali nešto je u meni napuknuto
kao stara potkova i taj prizor više nije san
koji želim posjedovati.
Odavno ne pijem
i mirno to podnosim
ali noćas se kočoperi
pun mjesec iznad Austina
i ja ga želim odalamiti
kao u barskoj tučnjavi
razbiti kriglu s pivom
posred onoga što odavde
izgleda kao mjesečev nos
Skotrljao bi se na kupolu parlamenta
kao brbljav pijanac.
Jednim bih ga udarcem riješio.
Tako to radimo u Teksasu
svakoga pošaljemo gdje pripada.
Zašto onda ja ne ležim
pored svoje žene
Zašto lajem na pun mjesec
i plašim se prve jutarnje svjetlosti
koja će pasti na njezina stopala?
Marko Tomaš
Iz zbirke „Skratimo priču za glavu“ (LOM/V.B.Z., 2021.)
Marko Tomaš je rođen u Ljubljani, 1978. godine.
Dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare objavljuje na internetskim portalima zurnal.ba, lupiga.com, 6yka.com, portal-udar.com te u časopisu Urban Magazin. Kolumnist je mariborskog dnevnog lista Večer.
Novinske tekstove objavljivao u Feral Tribuneu, BH Danima, Glasu Istre te časopisu Prosvjeta iz Zagreba. Urednik je poetske edicije „Nova osjećajnost“ pri nakladi Vrijeme iz Zenice. Pjesme su mu prevođene na desetak svjetskih jezika. Kraće ili dulje vrijeme živio je i radio u Kljajićevu/Somboru, Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Beogradu.
Trenutno živi i radi u Mostaru.