O dometima pogleda
Kada bi svijet bio ogledalo mojih želja,
I cijeli stao u džep moždane vijuge,
Opet ne bih uspjela imati
Savršenu pjesmu o kutiji.
Svako ima svoju.
Za nekog je to tamnica,
Za nekog uskrsnuće.
Za jedne je ona dokaz postojanja Boga,
Za druge grumen, iz kog je krenuo svijet i
Utjelovljenje lica evolucije.
Poklanjam ti ovu kutiju.
U njoj nema ništa oštro, ni tvrdo –
Da bode, da grebe.
U ovom prostoru nema
Niti pauka, niti plijena,
Samo nešto što je nalik mreži.
I nema straha, ni boli,
Niti one divlje rijeke što živi ispod mosta
Koji se prividno ljulja, i koji te plaši,
Stoga se ispravi i pogledaj na grad u daljini;
I idi hrabro.
U njoj, zamisli, nema –
Zatvorenih prostora,
Niti drugih kutija,
Tamnih oblaka da se tuku,
Ni buke.
Ljudi nema u ovoj kutiji.
Laži nema.
U ovim kostima danas
Možda ni mene nema,
A neće biti ni kutije, prihvatiš li da ne postoji.
Uzmi ovu moju kutiju
(Oslobođen kutije).
Razgovor o kutijama
Ti kažeš
Da je kutija dobra metafora
Koju koriste da opišu žene,
I da ne znaš šta je za mene kutija,
Ali da vjeruješ
Da je lijepa izvana,
A velika iznutra,
Da sve moje stane u nju,
I da mi je dosta.
…
Podsjećam iznova sebe
Da kutija nije stvarno tu,
Kako sam je umislila,
Da su mi je nacrtali,
I kako duboko u sebi
Ne želim ostati
Zatvorena.
Nebo je stalo u ptičiju suzu,
Božije oko podsjeća na srce uragana,
Onda kada puštam
Da platno stvarnosti
Bude satkano od straha,
A ne od sna.
Posljednja pjesma o kutiji
Dok sam sanjarila o kaputu iz kofera,
Sve zime posljednja tri vijeka,
Navukle su se na mene-
Tako bude kada mi nedostaje
Put noću osunčan zvijezdama,
Na stazama lutajućih putnika,
Tvoj zagrljaj, da me pokrije.
…
Zaronila sam naprijed da bih otkrila nešto nejasno.
…
Žena naspram mene smijala se-
Imala je zube razdvojene poput mojih.
Vidjela je da sam puna osmijeha i pitanja,
I utvrdila da je taj osmijeh moja amajlija,
I da poput mene napokon odlazi,
Da smo ona i ja, jedno.
Bila je stara.
Rekla mi je da je putnik,
Da je pjesnik- voyager,
Koji bilježi ono što primijeti,
A odnedavno i Prison Graduate.
I još, da joj je život otkrio stvari,
Za koje se nada da ih nikada neću vidjeti,
I da treba da ti poklonim jednu kutiju,
Onu koja zna bolje od tebe,
Da ne možemo riješiti problem zaustavljanja
Čudotvorne kutije čije je prediskazanje
Samo zaustavljanje.
I da te grlim više,
Ali malo snažnije,
Ona je poput mene,
Samo što je bez tebe.
Amina Hrnčić
Iz zbirke poezije „Oktava“
Amina Hrnčić rođena je 1995. godine u Zenici. Osnovnu, nižu muzičku školu (odsjek klavir) i gimnaziju završila je u Maglaju. Živi i studira u Sarajevu. Trenutno je na petoj godini Farmaceutskog fakulteta.
Pobjedila je na 51. „Festivalu poezije mladih“ (2019), u okviru čega je nastala zbirka poezije „Oktava“. Na konkursu za prvu knjigu Književne omladine Valjeva, pobjedila je sa zbirkom poezije „Put u Agape“. (2018/19)