TRŽIŠTE LJUDSKIH OSOBINA
Mijenjamo sreću i drugare,
Za slavu, bogatstvo i pare!
Osmijeh po veoma niskoj cijeni,
Akcija na hrabrost i čast!
Javljamo kupcima i uvaženoj gospodi,
Ljubav više nije u modi.
Vrijednost drugarstva, časti i sreće,
Nekad je bila nešto veće,
Al’ kako je kupaca sve manje,
Objavljujemo vanredno stanje.
Nema više ko da nas brani,
Skrenuli smo s puta i lutamo tiho,
Dok sve ono dobro i lijepo u nama,
Ostaće samo plodovi neubrani.
Ljudskost je bačena u najveće dubine,
Olakšasmo ranac i nastavljamo dalje.
Pitanje je do kada gledaćemo naprijed,
Vidik nam se suzio od tolike tmine.
Sramota je nadmenom, velikom vuku,
Prihvatiti nejakoga pomoć i ruku.
Vukovi se množe, sve je manje stado,
U utrobi završi svako jagnje mlado.
STAZA USPJEHA
Koračam stazom uspjeha,
I svaki mi korak
Odzvanja k'o eho.
Potom se utišava,
Gdjekad zaostajući za mnom.
Prisjećam se
Svih onih zalazaka sunca
I čarobnih odbljesaka svitanja.
Plavo nebo,
Prošarano tragom aviona,
Sa paperjastim oblacima,
Što utrkuju se stalno,
Čini mi se,
Sve je meni bliže.
Dok se korak za korakom niže,
I srce moje radosno bije,
Uspinjem se za stepenik više.
A ima ih bezbroj.
Nikada neću stići do vrha.
Nije mi to ni u planu.
Polako ću gradit’ svoj put
I čuvati svoju stranu.
Dostizaću svoje vrhunce
I radovat’ se svakom danu.
Gdje god da stanem, tu mi je mjesto.
Ne marim ja za krunu i presto.
PJESMA MLADE BREZE
Dok odrastam,
Ja sam samo čilo, nesigurno drvce,
Što poigrava na vjetru
U ritmu dječijih plesova.
Jedva me korijeni drže
Da ne odletim ka zovu nepoznatih vjetrova.
Uopšte ne shvatam,
Zašto baš ovdje
Pustih svoje žilice mlade?
Zašto ne mogoh da biram
Gdje mi se najviše dopada?
Izabrala bih one brežuljke daleke
Gdje pasu tanka bijela stada,
Gdje trče divlja razigrana krda.
Ali, ništa ne mogu sada.
I tako, uporno rastem,
Puštam svoje izniklo korijenje,
Krčeći sve što mi na put stane,
Razbijajuć’ i najtvrđe stijene i kamenje.
Odgovor ne stiže na moja pitanja.
Cvrkuću ptice slijećuć’ mi na grane.
Njihova je živa i vesela igra,
I još veselije treperavo pojanje.
Plavo nebo, oblaci paperjasti meki,
Sunce blisne jutarnje.
Čarobna boja magličastog neba,
Što je sunce nanese čim svane.
Mala pahulja i hladna kiša,
Što katkad posjete me
U tihe zimske dane.
Više ne marim za brežuljkom,
Na kojem pleše gorda lipa,
Nit’ za planinom i gustom šumom
U kojoj čami crni bor.
Ja čeznem za pticama svojim
Što vječni su raspjevan hor.
Živim za dane, suncem obasjane,
Za noći spokojne i večeri zvjezdane.
Volim svoje mjesto zavičajno,
Makar me i odvuku,
Srce svoje ostavljam zauvijek,
Na ovom šarenom, predivnom brežuljku!
I kad mi se jednom proljeće ne vrati,
I ako na me svi zaborave,
Nek’ i dalje cvrkuću moje ptice
Kraj neke druge breze treperave.
PISMO MJESECU
Mjeseče,
Moj pjegavi, svevideći prijatelju…
Reci mi, koji je još napušten, pokisao vuk,
Podigao sivu njušku i prekinuo bolni muk,
One noći kada sam, bunovna, dozivala svoj čopor?
Ti ne vidiš proklete ratove, glad, svađu.
Kad promoliš svoje presvijetlo lice
Iza tankog ćebeta plave, večernje izmaglice,
Ona dva krvoločna vuka što jutrom se pobiše
Za pogled bijele vučice,
Postaju dva iznemogla psa; krvavih očiju i
Nakostriješene dlake,
Zavijaju na isti, daleki mjesec.
Reci mi, koji je još napušten, pokisao vuk,
Podigao sivu njušku i prekinuo bolni muk,
One noći kada sam, bunovna, dozivala svoj čopor?
Hristina Mrša