Damir Ovčina: Zadnja linija odbrane

U svijetu punom laži i lažova od zanata i uvjerenja pisac mora govoriti istinu. Ta istina je uvjerljivost u svijetu koji je sam postavio. Uvjerljivost kroz koju uvlači čitaoce odnosno gledaoce u osjećanja jer su jedino ona opasna. Poistovjećivanjem s emotivnim iskustvima likova a kroz to i s idejama koje lebde negdje u pozadini priče čitaoci će i u stvarnosti tražiti bolji svijet. Same ideje u svojoj suhoj spekulativnosti ostavljaju narod ravnodušnim. Zato diktatorska vlast prvo strijelja pisce. Robert McKee, američki guru za priče od kojih nastaju filmovi, neki ga negdje u američkim novinama nazvao Aristotelom našeg vremena, ovo i slično govori na dobro posjećenim plaćenim predavanjima a i napisao je u svoje dvije knjige Story i Dialogue nadahnutu pohvalu umjetnosti pričanja. Desetine njegovih studenata poslije dobilo razne nagrade za filmove i knjige. Ponavlja da on nikoga ne uči kako se piše već na šta treba obratiti pažnju. Pritisnuta lažima i glupostima nazvanim teorija književnosti, ovo ono, po univerzitetima po bijelom svijetu književnost se brani sama ne osvrćući se naročito na to štetočinsko prenemaganja koje se uspješno nametnulo za plaćanje iz budžeta pod firmom kulture i umjetnosti mada s tim ima malu ili nikakvu vezu. Kada ovaj stariji Amerikanac govori filmadžijama, scenaristima, poslovnjacima da je pripovijedanje kao uvjeravanje srž biznisa, da najveći lideri u politici i poslu imaju vještinu da strukturom priče priznajući prepreke i iskušenja, dajući im značaj pa ih nadvladavajući iz pozicije underdoga, uvjere u svoju ideju emotivno uvlačeći slušaoce, otkriva ono što institucije za kulturu, fondovi za filmove, škole gdje se književnost pretvorila u nakazu, ne znaju i ne umiju. Čitati jer oslobađa. Pisati istinu rizikujući ismijavanje i neuspjeh. Osvjetljavati društvo i čovjeka da bi se razumjeli pa i promijenili nabolje. Razumijevati kroz uosjećavanje. Njegova uputa scenaristima da pišu što znaju razumljivo zabavno uvjerljivo složeno nepredvidljivo nadahnjuje i ohrabruje. U stvaranju filma, po njemu a i po zdravoj pameti, samo je jedan umjetnik. Pisac. Ostali su zanatlije. Priče su oprema za život ponavlja citirajući Kevina Burketa. Filozofija je, veli, dosadna, religija neuvjerljiva, nauka napravi pa pokvari a čovjekova potreba za razumijevanjem neiscrpna. Možda zato masa svijeta sluđena zuri u televizore tražeći nešto za dušu. McKee tu vidi ogromnu priliku za pisce da serijama kakva je Breaking Bad udahnu u gledaoce smisao i dubinu, prosvjećenost i kulturu kroz zabavnu i neodoljivo složenu priču. Priča je prvo i posljednje. To je zadnja linija odbrane pred lažima i besmislom, ispraznosti i strahom.

Damir Ovčina