Magdalena

Magdalena Blažević: Zagorka

*

Pod Vrančugom duboko zelena šuma. Preko nje se u niskom letu spušta jastreb kokošar. Glasno zaklikće nad kućom Zagorke Blek. Na trenutak nestane među sivim oblacima pa izroni raširenih blistavih krila. Oči mu se prelijevaju žuto i crveno. Kružno nadlijeće nad drvenom katnicom pa se strelovito sunovrati na kokošinjac. Urlici grabežljivca nadglasavaju kokodakanje i lamatanje krilima. Kroz ogradu sporo lete pahuljasta pera. Padaju u blatnjavu lokvu.

Vjetar udara u sve snažnijim naletima. Povija grane senabije i njima lupa o prozorska okna obrasla bršljanom. Tanka stakla se tresu. Zagorka iz kredenca izvlači zaglenu posudu pogledajući na prozore. Pod nogama joj zaškripe drvene natkrivene stepenice. U crnini je. Pod haljinom guste čarape, na glavi marama. Izlazi na blatnjavo dvorište kao kostima ograđeno tankom brezovom ogradom. Crni gumaši propadaju kroz raskvašenu zemlju.

Nad kokošinjcem se razgranalo visoko stablo crnog duda. Prezreli ljubičasti plodovi rasuli se po tlu i krovu kokošinjca. Oštar miris truleži miješa se s mirisom kokošjeg izmeta. Na zvuk Zagorkinog šljapanja uznemirene kokoši pohrle prema njoj.
– Iš, iš, iš! Zagorka maše dugačkim rukama.

U kokošinjcu zatiče napola očerupanu, krvavu lešinu. Vrat joj gol. Izjeden. Iz ruke joj ispada posuda. Podiže pogled prema nebesima i zakuka. Glasno proklinje. Prestrašene kokoši zakokodaču. Blatnjavu lešinu hvata za nogu i baca je na đubre iza štale. Miris krvi. Graktanje vrana. Jastreb nadlijeće izvor Divove Vode pa nestaje u šumskom crnilu.

U ćošku kokošinjca se ugnijezdila crvena kvočka. Kljunom hvata slamke sijena i baca ih iza sebe. Zagorkini drhtavi prsti podižu zaprljanu posudu. U grudima joj snažno tuče. Glava i trup joj nestaju u otvoru kokošinjca. Pažljivo kȕpi jaja. Jedno po jedno slaže u posudu. Kvočka narogušena. Rep joj raširen kao kod pauna. Glava joj se okreće brzo, mesnata krijesta trese. Zagorka podvlači prste pod nju i nježno je zadigne. Izvlači jaje i stavlja ga u posudu.
– Crvenka moja – umiruje ju koščatim prstima.

Pod Zagorkinim olovnosivim očima tanka ljubičasta koža. Sa strana se uhvatile paučinaste bore. Iz marame proviruju zagasitoplavi pramenovi kose. Omekšavaju strogost crne marame. Prihvaća kvočku s obje ruke. Pod prstima joj toplo, svilenkasto perje i krhke kosti. Smjesti je pod desnu mišku. Lijevom rukom uzima zdjelu s jajima.

Pred kokošinjcem stoji Katuša, ruku prekrštenih pod velikim grudima. Vjetar joj zadiže haljinu. Koljena joj otečena, bijela. Vene kvrgave, plave.

Šta radiš s kvočkom, nesretnice?! Ne naliježi je, ako Boga znaš.
– Gledaj svoja posla, stara vještice!
Katuša se približava, iz krupnog tijela isijava zagušljiva toplota, opori mirisi.
Samo što si ga pokopala. Još mu se grob runi! -Ne daš mu mira ni na onom svijetu! Sam vrag će te odnijeti!

Zagorkino lice se krivi u ružnu grimasu. Sijevne očima.
– Što si došla?!
– Slušaj me dobro! Jutros je svraćao inspektor. Ispituje gdje je Vidak bio kad su ti Nikolu našli pod prugom. Ne znam čime si ga omađijala, ali pustit ćeš mi sina na miru. Otkako si upetljala svoje prste niti jede niti spava. Više ti neće dolaziti, u to budi sigurna!
– Jalovice! – Katuša zasikće.

Odlazi ne osvrćući se.
U Zagorkinim ušima zahuči vjetar. Suspreže suze. Grlo se steže.
Jednom glasno zagrmi.
Katuša već žuri niz glibavi put. Nestaje među crnim poljskim topolama.

Podrumska vrata su odškrinuta. Unutra struji hladan zrak. Kroz prljavi prozorčić ulazi nešto slabe svjetlosti. U polumraku se naziru drveni kašuni s proklijalim gnjilim krumpirima prekrivenim pocrnjelim jutenim vrećama. Vlaga i trulež. Na kukama zavijenim u zid vise alatke, ispleteni lukovi vijenci i naopačke okrenuti buketi suhog cvijeća. Zdjelu s jajima spušta na pod. Pored vrata je stara košnica sa sijenom. Prstima ga razbaruši. Slaže jaja na sredinu. Na njih nasadi kvočku. Gnijezdi se, kljunom gura jaja poda se. Zagorka joj govori tiho. Zatvara vratašca na košnici i zaključava podrum. Ključ sprema u njedra.

Dan je na izmaku. Nebo se zamračilo. Spustilo se na Zagorkin krov. Progutalo dimnjak. Nekoliko velikih kišnih kapi padne joj na lice. Slijevaju se niz bradu. Otvara poklopac bunara. Na usnama joj tiha molitva. Njezin lik se crni na lelujavoj vodenoj površini. Iz okna izbija studen. Utišane jeke. Nekoliko puta se začuje pljuskanje vode. Prelijeva je u kante. Dok se uspinje, voda iz prepunjenih kanti prolijeva se po stepenicama i istkanim ponjavama.

Na kući svijetli samo jedan prozor. Obasjavaju ga dva užgana fenjera. Iz njih suklja crni dim. S dvije krpe u rukama sa šporeta skida lonac vruće vode. Ulijeva je u korito. Rashladi. Iz staklene bočice cure guste kapi ulja od bosiljka. Razlijevaju se na vodenoj površini u velike svjetlucave mrlje.

Glasno zagrmi. Kišne kapi zabubnjaju po krovu. Voda poteče niz oluke. Zagorkini prsti razvezuju maramu. Nečujno pada na pod. Sjajna kosa čvrsto povezana u čvor. Nekoliko znojnih pramenova zalijepilo joj se za vrat. Vjetar fijuče kroz slaba prozorska okna. Dugački, crni prsti senabije kucaju sve jače.

Metalna kopča na pojasu zvecne. Sitna dugmad izvlači se iz rupica. Haljina sklizne sa Zagorkinog vretenastog tijela. Spušta čarape i otkriva nježnu kožu obraslu svijetlim dlačicama. Svilenasti bijeli kombinezon prevuče preko glave. Grudi su joj čvrste, malo razmaknute. Bokovi zaobljeni. Ispod pupka zlatno, gusto runo. Raspušta kosu i uranja pod vodu. Tijelo joj se sklupča kao u utrobi. Oči se zatvaraju. Dugački pramenovi kratko se otimaju, živi kao leglo šarki sve dok, polako tamneći, ne potonu ispod vodene površine.

**

Ljuska prvog jajeta pod crvenom kvočkom puca u praskozorje dvadesetog dana. Iz nje najprije izviruje mokro žuto krilo bespomoćno lamatajući, a potom i ostatak goluždravog, mokrog tjelašca. Istovremeno se na nekoliko jaja ukazuju napukline.

U Zagorkinoj sobi miješaju se svjetlo i tama. Po zidovima oslikavaju aveti i prikaze. Pod krevetom u rupi na drvenom podu nježno grebe miš. Nad njom dugonogi pauk izvlači svilenkaste niti. Kukiča sporo, besprijekorno. Zagorka spava umotana u perine. Kao gusjenica. Iz kukuljice joj viri ovalno lice. Nos je pravilan i izdužen. Usneni žlijeb dubok, usne jasno iscrtane. Nježno rastvorene. Pod dugim svijetlim trepavicama tamne podočice iscrtane tankim kapilarima. Diše mirno i duboko.

Sjene se polako upijaju u zid. Pauk se gnijezdi u središtu mreže, a s oluka se začuje glasno gukanje. Zagorka otvara oči. Bistre i žive. Toplo tijelo se polako izvlači iz ljušture. Najprije ruke, potom noge. Šire se po prostranom krevetu. Visoko iznad uzglavlja crno uokvirena vjenčana fotografija. Ozbiljna lica, maslinasto nijansirana. Retuširana do neprepoznatljivosti. Zagorkine noge se savijaju, spavaćica zadiže. Tijelo joj se izvija. Grči od zadovoljstva.

Bosa stopala su joj na golom drvenom podu. Šarke na vratima škripe. Zagorka izlazi na verandu. Od svježine se nakostriješila, kao mačka. Na kućama se rastvaraju prozori. Zamotane glave po dvorištima. Ruke rasipaju kukuruz. Kukurikanje. Iz zatvorenih štala prigušeno kravlje mukanje. Zagorka gleda niz put prema visokim crnim topolama. Obrve se povijaju. Niz lice se proliju vruće suze. Tijelo se zatrese od gorkog plača. Briše ih rubom spavaćice. Vraća se unutra i snažno lupa vratima. Šakom udara o zid. Kućom se prolama očajan urlik. Baca se na krevet i lice uranja u bijeli jastuk. Natapa ga suzama i slinom. Guši jecaje.

Zagorka prelijeva topli uvarak od hrastove kore iz lončeta u lavor. Dolijeva čistu vodu. Iz ormarića navire prodoran aromatičan miris. Izvlači bočice s uljem i meleme. Zvonkost. Skida spavaćicu i rukom zahvaća u lavor. Pere se. S gusto obraslog međunožja niz noge se slijeva razblaženi uvarak. Briše se čistom bijelom tkaninom. Nanosi mirisne masti. Prstima ih utrljava u bijelu kožu. Zlatnu kosu raščešljava pa skuplja u tvrdi sjajni čvor. Iz ormara vadi čistu haljinu. Pazi na svaki nabor. Zakopčava se do grla. Pojas steže čvrsto. Glavu ne pokriva.

Zagorka je lagana i nečujna. Kao utvara ide niz put obrastao bijelim glogom i sitnim divljim ružama. Od kiše i vjetra opalih latica. Sunce se podiže. Jaka svjetlost pada joj po licu, ukazuju se sitne žućkaste pjegice. Kosa joj užarena. Svjetluca. U zjenicama visoke topole kidaju nebeski svod. Razgaljuju joj dušu.

Stabla visoka, olistala. Pod njima visoki mravinjaci. Suhe grančice lome se pod Zagorkinim nogama. Cvrkut i prhut krila. U tijelu joj vrije. Stomačni mišići stegnuti, utroba otežala.

Poljana je osunčana. Na njoj nekoliko lanjskih stogova sijena. Trava visoka, poljsko cvijeće u cvatu. Preko nje Katušina kuća. Niska prizemnica crvenog krova. Uz ogradu se uspravile raznobojne glavočike. Dvorište pusto. Zagorka sjedne iza stoga tek povremeno povirujući na kuću i prozore. Oči joj potamnile.

Sunce u zenitu. Izlazi zadnje pile iz Crvenkinog legla. Tihi cijuk u toplom mraku.

Zagorka čeka dugo. Bube izlaze iz trave i gmižu joj uz noge. Po haljini se hvataju zeleni skakavci. Iz džepova vadi jabuku i nekoliko oraha. Zvuk pucanja ljuske. Prstima prebire po otvorenoj šaci. Jede smećkastožutu jezgru. Pod zubima prska slatki jabučni sok. Neumorno poviruje na Katušinu kuću. Iz sijena joj po licu pada sitni prah. Iz kože navire znoj. Vrata na Katušinoj kući se otvore, glasno zalupe. Zagorka poskoči.

U dvorištu je Vidak. Košulja mu razdrljena. Koža preplanula, kosa svijetla. Zagorkino tijelo ustreptalo, noge bi potrčale. Grlo bi vikalo. U glavi joj odjekuje. Sakrije se iza stoga i čeka. Osluškuje. Otkivanje kose.

Na zvuk koraka tijelom joj se smjenjuju vrući i hladni valovi.

-Vidak! Vidak! – govori ispod glasa.

Sepet i kosa bačeni u travu.

Vidakove oči su žar. Naslanja Zagorku na stog. Zadiže joj haljinu i razmiče vlažna bedra. Ljubi je silovito.
– Čekat ću te noćas! – govori mu Zagorka na uho.

Izmigolji se iz njegovih ruku i nestaje u dubokoj hladovini. Trči ozarena. S grana je gledaju ptice nakrivljenih glava. Pod njom ruju neumorne krtice.

***

Ponoć. Crvena kvočka do smrti kljuca prvo pile. Crvena na paperjasto žutoj.

U isti čas zaškripe stepenice pod Vidakovim tijelom.

Zagorka osluškuje. Kosa joj raspuštena. Tijelo razgolićeno. U mraku se naziru obrisi njezinog tijela. Pod Vidakovim prstima klizi svilena tkanina. Otima se dodiru. Zagorka ga hvata za ruku. U Vidakovim nosnicama poznati mirisi. Zatvara oči. Ruši ga na krevet. Opkoračuje. Krevet zacvili pod njihovom težinom. Miš se zabije duboko u rupu. Paučinasta mreža čeka na plijen. Zagorkini nokti u Vidakovim ramenima. Soba odjekuje uzdasima.
U košnici nezemaljski arlauk.

****

Soba je osunčana. Grane senabije nepomične. Zagorkino golo tijelo otkriveno. Prstima prelazi preko ohlađene plahte. U jastuku udubina. Bose noge na drvenom podu. Pljuštanje vode. Rasipanje kose.

Crvena kvočka kljuca posljednje pile.

Ključ u podrumskoj bravi. Obavijaju je studen i trulost. Prsti otpiru metalnu kvačicu na košnici. Crvena kvočka krvavog kljuna zalijeće se na Zagorku.

Na sive, blistave oči.

Magdalena Blažević

Share