Izderana i opečena od koljena do sisa. Porezotine, guljotine, krvi ima, nakuplja se i zrije pod kožom koja bubri ali ne puca. Zvizdan. Zrikavci i cvrčci. Suša. Strmenčić. Zamisli. Da se meni ovo dogodilo, baš tu, na tom mjestu. Spasili me ostaci kupine, obrasla drača, bršljan, kako sam proklizala tako sam se zaplela, privezala. Ruke mi se tresu, noge, oblijeva me vrućina od čela do prepona na pogled niz strminu, u kanjon, rijeku kojoj je inženjer podigao branu i svejedno melje sve pred sobom. Vraća mi se u lice ta jeka, posmrtni jauk zove upomoć i doziva sebe. Piša mi se. Čučim spuštenih gaća pa padam guzicom u krš, plačem na komadiću čistine. Živa sam, živa sam, ponavljam u sebi dok me iz te groznice ne izbavi poznati glas.
Fraktura
Taj prvi susret dogodio se 30. siječnja 1968. Tog dana je započela ofenziva Tet i Vijetkong se probio duboko u Saigon. Imperijalizam je napukao. Na sastancima Revolucionarne komunističke omladine na kojima je pratio Isabelle vladalo je oduševljenje. Govorila je strastveno. Walter se čudio kamo nestaje sva ta strast kada siđe s pozornice. Pozivala ga je sada svuda, od partijskih zasjedanja, preko predavanja, do filmskih projekcija. Ipak, vidio je kako vješto izbjegava muškarce koji su se lijepili za nju, šapćući joj o njezinoj tajni, o misteriji koju je krila i koja će se tek rascvjetati prihvati li njihove lascivne ponude. Svi su govorili o ljubavi kao putu u autentičnu egzistenciju, čak i ona, iako je, kako se Walter mogao uvjeriti, bila uzdržana. Pozivala ga je i u svoju studentsku sobu, izlijepljenu političkim plakatima, s crvenom zastavom preko cijelog zida, zastavom Vijetkonga nad uzglavljem, slikama Trockog, Lenjina, Ho Ši Mina i Chea (s cigarom). Vodili su pasionirane diskusije. Pokušao ju je poljubiti nekoliko puta. Bezuspješno.
1.
Vjerojatno je u tom drvu oduvijek postojalo nešto što nisam mogao imenovati i ne znam je li zbog gustoće ili topline kojom zrači, ali odnedavno hodam po stanu bos da tabani osjete mekoću i godove kako prate luk stopalā. Iza mene su tisuće prepješačenih metara kroz koje upijam godine i godine potrebne za rast drva.
00:40
Vanjski svijet uvijek mu je mali šok. Sad pogotovo. Ne može se ni sjetiti kad je zadnji put bio vani poslije ponoći. Elena mu je – sjeća se iako je bilo davno – znala prigovoriti da ga svijet premalo zanima. Ne mogu vjerovati da smo dijelili majčinu utrobu, čudila se. Ona je voljela ljude, mjesta, događaje, promjene. Hajdemo nekamo, rekla bi mu, puna entuzijazma, puna energije koju negdje treba utažiti.