Sudar svjetova
Centar grada u 7,45. Kao limena zmija šarenih kralješaka kolona automobila prelama se između zgrada koje su nam Austrougari ostavili da od njih dignemo ruke. Svijet se pokušava razbuditi; zavrće rukave, pljuje u šake, čeka da sat označi početak odbrojavanja prema koncu radnog dana. Oblak iznad grada napet je kao šator. Sunce je nevidljivo, grije neka druga mjesta i naselja. Semafor na zavoju najneobičnije je mjesto za susret. Tu se svakog jutra mimoilaze mrzovoljni i pospani ljudi. Tek iza 10 uhvatiti će ritam s danom. Do tada im je jedino važno stići na posao. Prstima tapkam po volanu u ritmu prvih radio reklama, obrazi mi se drmusaju u leru, slutim da mi crveno na semaforu ubrzava još jedno otkidanje tromba i put prema novom infarktu.
Na metar od farova mog auta, s desne strane pješačkog stoji mlađahni hipster traljavo uzgojene brade. U šaci stišće majušni dlan pjegavog klinca koji stoji do njega. Malac crvene kose u vrh glave ima četiri godine. Na suprotnoj strani stoji brineta s prekrasno raspoređenih petnaestak kilograma viška. Rane tridesete, na ruci zlatna narukvica, o ruci torbica, u dlanu ruka djevojčice vrtićke dobi. Dugi plavi uvojci poskakuju dok cupka u mjestu igrajući zamišljeni cip-cop. Zeleni hodač bljesne. Hipster i gospođa kreću duž zebre, zamišljeno prolaze jedno kraj drugoga zagledani u konac mjeseca koji će im pokriti dio minusa. U prolazu, djevojčica se okreće za crvenokosim dječakom. U hodu dječak preko ramena traži djevojčicu. Pogledi im se susreću. Oči se zacakle, smiju se jedno drugome. Ruke odraslih čvrsto ih vuku u dan u kojemu moraju odraditi svoje male uloge.
Veliki se svijet ne obazire na mali svijet. Njegove su brige prevelike da bi u 7,45 primijetio bilo što. Za to vrijeme mali svijet ne zanima vrijeme, ni radno ni bilo koje drugo. Ne zanima ga vreva, sirene automobila, oblak koji vakuumira Kvarner, nije ga briga ni za idući korak. Mali svijet želi biti zaustavljen u pogledu, tu i sada. Želi upoznavati druge svjetove prije nego postane velik. Mali svijet želi više od osmjeha, no smiješak nestaje iz vidokruga, ostaju tek znatiželjne oči koje se ne mire sa silom koja ih odvlači u trbuh zvijeri. Veliki svijet je budan, raste, kuca po riječkim ulicama, u zgradama, uredima…. i nema pojma da mu je trenutak na semaforu u 7,45 spasio dan.
Automobil iza mene trubi. Zeleno je, a ja ne krećem. Tražim tuđi trenutak, tražim mali svijet, tražim sebe u svemu. Uzalud. Dodajem gas. Poput zelenog lika sa semafora, glumim da imam cilj, a stojim.
Semafor
Motor štekće u leru, čekam zeleno. Auto iza mene, Citroen Cactus, limun žuta. O retrovizoru decentna relikvija. Za volanom žena u srednjim tridesetima. Širi oči i u nevjerici vrti glavom lijevo desno. Do nje suvozač, tip blizu četrdesetima. Zadubljeno čita novine. Žena podiže zgrčene prste ispred lica, otresa rukama i nešto žustro govori. Tada na zadnjem sjedalu primijetim dječaka. Nije stariji od dvanaest godina. Žvače žvakaću, napuhuje balon. Žena i dalje teško diše i priča. Moguće da upravo idu iz škole. Bila je na roditeljskom, ocjene su ispod njezinog očekivanja, disciplina također. Doduše možda su ocjene i vladanje O.K., ali je dječak napravio nekakvu glupost. Razbio staklo ili nečiji nos. Žena neumorno govori, stišće prstima volan, u njoj je više goriva nego u automobilu. Mogla bi ovako do kraja svijeta, petsto psovki na sto kilometara. Tip mirno čita novine, dječak gleda kroz prozor u jumbo plakat. Reklama za auto godine. Citroen C4 Cactus. Iste je boje kao njihov. Dječak se smije. Napuhuje balone i ne skida oči s reklame. U njemu ima radosti za cijeli svijet. Gledam semafor. Zeleno je već upaljeno. Krećem. Žuti Citroen Cactus i dalje stoji. Ženino lice oblijeva crvenilo. Maše rukama prema dječaku. Udara ga. Nemaju iste prioritete i drugačije vide ono što je bitno. U automobilu godine, obitelj godine. Još će neko vrijeme čekati dok im se upali zeleno.
Vrijeme
Čekam zeleno. 8,00. Sastanak u uredu upravo je počeo. Ako pružim korak tamo sam kroz deset minuta. Pred semaforom svakog jutra ista ekipa. Ako ne računam crvenokosu punih, oblih listova, koja će ući u prvi portun nakon pješačkog, najuočljiviji je mladić s iskrivljenim nogama. Do struka, to je obično tijelo u skupoj, do pola zakopčanoj jakni na patent, ispod nje košulja i majica u savršenom skladu zelene i sive, a od pojasa prema kožnim cipelama, fine štofane hlače čiji pravilni pad ometaju stisnuta koljena. Ponekad ga vidim dok šepa prema semaforu, našem zajedničkom jutarnjem zbornom mjestu. Vuče noge kao da ima nevidljive utege oko članaka. Ponekad se samo pojavi, skužim ga tek kad se rukom osloni na semafor.
I dalje čekamo. Sat još uvijek pokazuje 8,00 kao i prije pet minuta. Ili petnaest? Uvijek isto. Što ga više trebaš, to se vrijeme više nećka. No konačno vidim šansu. Promet se iz nekog razloga prorijedio. Na semaforu je i dalje crveno, ali prvi automobili su udaljeni dobrih stotinjak metara. U nekoliko koraka mogu se naći s druge strane ulice. Crvenokosa se zalijeće prva, za njom i ostali. Odlučim pružiti korak, no onda odustanem. Ako pretrčim, mladić će ostati sam. Nije baš najbolji način da njemu i sebi započnem dan. Podsjećati ga na to da ne može pretrčati cestu. U mislima vidim kako sam ipak prešao kolnik, osvrnuo sam se i gledam ga. Između nas, poput vremena, neumoljivo protječe žuta Amazona. On stoji sam na muljevitom sprudu odebljanom naplavinama šiblja. Razmišljam o tome koliko se puta suočio s činjenicom da ne može trčati? Koliko se puta s time susreće u danu? Koliko će još…
Promet se opet zagužvao. Ne vidim više crvenokosu s lijepim nogama. Nas dvojica i dalje čekamo zeleno. U ovom trenutku na svijetu ne postoje dvije upornije osobe. Umjesto o sastanku koji je već u tijeku, razmišljam o tome kako nepoznatom tipu pravim društvo, iako on to ne zna. Vrijeme je da počnem češće misliti na ljude. Vrijeme i ovako ima vremena. Ono ima vrijeme isključivo za sebe. Vrijeme jedino polaže pravo na takvu sebičnost. Sve ostalo, jednostavno nije ispravno.
